Ideja da Rama i Prozor dobiju trajan spomenik putniku-gastarbeiteru, dolazi kao kulturno lucidan i socijalno vjerodostojan primjer njegovanja kolektivnoga pamćenja i podsjećanja na temeljna pitanja života ljudi. Spomenik je tiha a snažna gesta simboličnoga klanjanja svima onima što su u prošlosti, a nažalost i danas, najviše podnosili, davali i žrtvovali – za sebe i svoje, ali i za cijelu svoju zajednicu.
Lijep je to i rječit kontrapunkt prevladavajućem običaju u ovoj nesretnoj zemlji, da se spomeniče i veličaju ratnici i junaci, moćnici i silnici, kraljevi i vladari, bitke i juriši, pobjede i pogibije, dok ljudi, narod – sol zemlje – žive svoj mali, jedini život pun brige i skrbi oko najosnovnijih potreba. Pravi junaci toga i takvog života su oni sami; svi oni među njima – očevi i matere, braća i sestre, sinovi i kćeri, zetovi i nevjeste – koji ne žaleći truda, ne misleći o vlastitoj udobnosti, bijahu spremni podnositi sve tegobe dana i sve strahove noći za ljubav bližnjih a s mišlju o sutrašnjici, koliko god nesigurnoj.
A odluka da se umjetnička kreacija spomenika ramskom gastarbeiteru povjeri kiparu Petru Doliću nije samo sretna, nego, čini se, nije ni mogla biti drukčija, jer je ramski kraj sa svojom poviješću u Petru Doliću odavno stekao svojega prilježnoga slušača i primatelja, te ingenioznoga umjetničkog tumača i oblikovatelja.
Što je sve Dolićeva moćna intuicija i sigurna ruka ugradila u skulpturu ramskoga putnika-gastarbeitera; od čega je sve on saliven?
Ako se oko promatrača dovoljno snažno usredotoči na ovu mirnu sjedeću figuru, te svoju usredotočenost dovoljno dugo zadrži, osjetit će kako figura u jednom prijelomnom trenutku oživi u jasnom nagovještaju dizanja i pokreta. Suhonjava, izdužena prilika se pokrene, i tek koliko traje treptaj oka, samo toliko, lebdi između mirovanja i kretnje ustajanja. Čas kasnije sve to prestaje, sve se vraća u stanje mirovanja.
Naknadnim proučavanjem, promatrač otkriva kojim sve likovnim sredstvima majstor-skulptor postiže ovu čudesnu iluziju
Najprije cjelina: na masivnom kvadru (sugestija putničkoga kufera) Dolićev Gastarbeiter ne sjedi opušteno, nema naslona na koji bi se zavalio onako kako se sjedi pri odmoru, u zadovoljstvu. Obratno od toga, na „kuferu“ on sjedi napola, gornjim dijelom tijela sav osovljen uvis, noge nisu pasivizirane, nisu prekrižene ni pružene, svijene su u koščatim koljenima i spremne na dizanje. Cijela figura, iako prelomljena sjedećim položajem, skulptirana je s idejom naglašenoga, pomalo đakometijevskog vertikaliteta, u sugestiji stremljenja uvis i naprijed.
I svi detalji su oblikovani tako, da surađuju u stvaranju ovoga diskretnog dinamičkog efekta
Blagi luk, u koji su svijena leđa, ne odaje toliko pognutost pod teretom umora, koliko sugerira nemir, napetost. Glava posađena na izduženom i ukošenom, mršavom vratu stremi naprijed, a to pojačava oštra fizionomija s jakim brkom, da bi svemu snažan završni akcent dala forma kape sa štitnikom, koji je u likovnom smislu glavni „pokretač“ cijele skulpture uvis i naprijed. I to nije sve. Poseban moment promatrač otkriva u načinu na koji je majstor riješio položaj ruku.
Desna počiva na koljenu, slivena je s tijelom, miruje kao čvrst oslonac. Lijeva, međutim, odvojena je od tijela, blago svijena u laktu, šaka je obuhvatila rub postamenta-kufera, i ruka kao da će – evo, sad! – učiniti pokret kojim će poduprijeti cijelo tijelo da se podigne i krene… Cipele, malo disproporcionalno duge, očito smišljeno, u isti mah su i jak oslonac za cijelu figuru, i dinamički usmjerene prema naprijed. Tako oblikovane, izrazito se „rimuju“ sa štitnikom kape na glavi: stopala čvrsto na tlima, glava u nebesima, u zajednički usmjerenoj kretnji.
Muka odluke – oličena u oprekama mirovati-pokrenuti se, ostati-otići – jedna je od velikih konstanta ramske egzistencijalno-psihološke i socijalno-političke povijesti
Promatraču Dolićeva spomenika poslije svega javi se pomisao: nije li skulptor ramskoga putnika-gastarbeitera, vođen intuicijom svojstvenom samo umjetnosti, baš ovako uhvaćenom i ovjekovječenom ljudskom figurom u trenutku napetosti, sažeo i izrazio svu tu muku i tu dvojakost.
Nisu li i oni Ramljaci, što prije tristo trideset i pet godina pod Vučkovićem iziđoše i prijeđoše preko granice carstava, iz Turskoga u Mletačko, bili neki rani „radnici na privremenom radu u inozemstvu“, pa im se privremenost pretvorila u vječnost, a Rama vječno ostala u mislima i u srcima! Kao i svi oni premnogi nakon ramskoga potopa velikoga, pa sve do danas. Nisu li, napokon, u svim našim ramama ljudi u najvećem iskušenju te vrste baš danas, kada se zavičaji redom nemilice prazne od najvitalnijega ljudstva, cijelih obitelji, što prividno ni od koga i ni od čega prisiljene odlaze na taj stari put bez sna, da se nikada ne vrate.
Foto: Petar Dolić, autor i dr. Jozo Ivančević
Umjetnost ne može pomoći da se to promijeni; to može samo mudra i strpljiva, općem dobru predana uprava
Ali umjetnost može oživjeti mrtvi materijal tako, da ljudska patnja, žrtva i nada – to troje – iz njega progovore istinitim i svima razgovijetnim glasom. Dolićeva skulptura ramskoga gastarbeitera o tome čudu stvaranja uvjerljivo svjedoči. Sjedeći na svome kuferu, na trgu u Prozoru, bit će on ubuduće svakomu prolazniku otvorena i zapitana uma svakodnevni tihi a rječiti sugovornik.
Onaj tko je zamislio i omogućio da javni prostor u Prozoru bude oplemenjen spomenikom gastarbeiteru, darovao je ovome gradu i ovome kraju ne samo izrazitu umjetničku vrednotu, nego i potresan a važan memento na tegobu sudbine i neuništivost životne volje, one volje „koja od života ništa ne odbacuje“, kako je pisao umni Albert Camus.
Ivan Lovrenović
U Sarajevu, kolovoza 2022.
Foto: Ivan Lovrenović i dr. Jozo Ivančević
Ivan Lovrenović, pisac i urednik. Rođen u Zagrebu, 18. travnja 1943. godine, živi u Sarajevu
Osnovnu školu i nižu realnu gimnaziju završio u Mrkonjić-Gradu, gimnaziju i filozofski fakultet u Zagrebu (južnoslavenske književnosti, jezik, etnologija). Predavao u gimnaziji u Mrkonjić-Gradu, od godine 1976. radio u Sarajevu kao urednik u reviji za kulturu Odjek, te kao urednik u izdavačkim kućama „Veselin Masleša“ i Svjetlost. Od 1992. godine, nakon bijega s obitelji iz okupirane sarajevske četvrti Grbavica, godinu dana živio u opsjednutom Sarajevu, a od 1993. do 1996. u egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Rukopise, sav radni arhiv i obiteljsku dokumentaciju spalila je srpska vojska 1992. Nakon Dejtonskoga sporazuma i reintegracije Grbavice 1996. godine, vratio se u Sarajevo u opljačkan i opustošen stan.
Književnu prozu, eseje, novinske članke i komentare objavljuje od 1969. godine. Proza, članci i eseji prevođeni su mu na strane jezike. Knjiga o kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine (Unutarnja zemlja) objavljena je na njemačkom, češkom, madžarskom i engleskom jeziku.
U „Veselinu Masleši“ i u Svjetlosti pokrenuo i uređivao niz književnih, kulturoloških, leksikografskih i znanstvenih izdanja i biblioteka. Sudjelovao u koncipiranju i uređivanju izdanjā biblioteke Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine.
Od 1992. do 1996. eseji i članci o aspektima rata u Bosni objavljivani su mu u listovima i časopisima New York Times, Frankfurter Rundschau, Frankfurter Algemeine Zeitung, Die Zeit, Le Messager Européen itd.
Između 1993. i 1997. na poziv Nenada Popovića uređivao ediciju bosanske egzilantske književnosti Ex Ponto u zagrebačkoj izdavačkoj kući Durieux.
Uredio književnu biblioteku Dani, u kojoj je tokom 2004/2005. godine u Sarajevu objavljeno 60 knjiga.
Kod sarajevsko-zagrebačkoga izdavača Synopsis pokrenuo i uređuje biblioteku Iz Bosne Srebrene – izabrani spisi bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća u dvadeset svezaka. Do 2019. objavljeno deset svezaka.
Bibliografija
Proza
– Obašašća i basanja (ritmizirana proza), Sarajevo 1975, Zagreb 2004.
– Putovanje Ivana Frane Jukića (roman), Mostar 1977, Sarajevo 1984. (s pripovijetkama Stjepana Čuića u ediciji Savremena književnost BiH, knj. 45), Zagreb 2003, Banja Luka 2005.
– Liber memorabilium (roman), Zagreb 1994, 2003.
– Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. (putopisna proza s fotografijama Josipa Lovrenovića), Zagreb 2009.
– Nestali u stoljeću (roman), Zagreb 2013.
– Ulazeći u Varcar (ritmizirana proza), Zagreb 2016.
– Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. (putopisna proza s fotografijama Josipa Lovrenovića), Travnik – Sarajevo-Zagreb 2019.
– Putovi su, snovi li su (putopisna proza), Zagreb 2019.
Kulturno-povijesne studije
– Bosna i Hercegovina, Sarajevo 1980, 1982.
– Labirint i pamćenje, kulturnopovijesni esej o Bosni, Sarajevo 1989, 1990, Klagenfurt 1994.
– Unutarnja zemlja, kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb 1998, 1999, 2004, Sarajevo-Zagreb 2010.
– Bosanski Hrvati, esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Zagreb 2003, Sarajevo-Zagreb 2010.
– Bosanski križ, kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti (sa snimcima Josipa Lovrenovića i drugih autora), Sarajevo 2010.
– Bosanski križ, nadgrobna skulptura iz doba turske vlasti, sa snimcima Josipa Lovrenovića, Travnik – Zagreb 2022.
Eseji, kronike
– Skice, lajtmotivi, Banja Luka 1986.
– Ex tenebris, sarajevski dnevnik, Zagreb 1994, 2005.
– Bosna, kraj stoljeća, Zagreb 1996.
– Duh iz sindžira, Zagreb 2005.
– Poslije kraja, Zagreb 2005.
– Trpi li Bog zulum, Sarajevo 2007, 2009.
– Katakombe u Varcaru, Zagreb 2008.
– Tuđi vijek, Cetinje 2008.
– Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata, s Miljenkom Jergovićem, Zagreb, 2010.
– Imela i stablo, Biblioteka XX vek, Beograd, 2011.
– Isus u Ahmićima, Sarajevo-Zagreb 2015.
– Sizifova sreća, Cetinje 2018.
– Pripadati i ne pripadati, Rijeka 2022.
Antologije, izbori
– Književnost bosanskih franjevaca, s predgovorom, Sarajevo 1982.
– Putopisi, izbor iz suvremene bosanskohercegovačke putopisne proze, (s Alijom Isakovićem), s uvodnim esejom Prostori putopisa, Sarajevo 1985.
– Antologija bosanskohercegovačke pripovijetke XX vijeka (s Enverom Kazazom i Nikolom Kovačem), Sarajevo 2000.
– Za gradom jabuka, 200 najljepših sevdalinki, s predgovorom, Sarajevo 2005.
– Ivo Andrić, Priča o vezirovom slonu i druge pripovijetke, Sarajevo 2005.
– Ivo Andrić, Izabrana djela I-IV, s uvodnim esejom Ivo Andrić, paradoks o šutnji, Sarajevo 2007.
– Rat i priče iz cijelog svijeta. Antologija nove bosanskohercegovačke pripovijetke (s Enverom Kazazom), Zagreb 2009.
– Ivo Andrić, Ispovijed i druge pripovijetke, Zagreb 2012.
Prevedene knjige
– Welt ohne Brücke – Svijet bez mosta, Berlin-Köpenick 1994, Katzengrabenpresse (na njemački preveli Aleksandra Brnetić, Dunja Melčić i Nenad Popović)
– A régi Bosznia, Bratislava 1995. (na madžarski prevela Viktoria Radics)
– Bosnien und Herzegowina: Eine Kulturgeschichte, Bozen-Wien 1998, 1999. (na njemački preveo Klaus Olof Detlev)
– Bosna a Hercegovina: Krátký přehled kulturní historie, Praha 2000. (na češki preveo Jeronim Březina)
– Bosnia: A Cultural History, predgovor: Ammiel Alcalay, London-New York 2001. (na engleski preveli Sonja Wild Bićanić i Quentin Hoare)
Izabrana djela I-VIII, Durieux, Zagreb 2005.
– Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture (2002)
– Liber memorabilium, (2003)
– Putovanje Ivana Frane Jukića (2003)
– Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine (2004)
– Obašašća i basanja (2004)
– Ex tenebris. Zapisi, razgovori (2005)
– Duh iz sindžira. Eseji, članci, polemike 1973-2004. (2005)
– Poslije kraja. Kronike 1997-2005. (2005)
Tekstovi za dokumentarne filmove
– Sto godina Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, režija Vlatko Filipović, 1989.
– Stoljeća Bosne Srebrene, režija Ademir Kenović, 1990.
Zbornik radova o djelu
– Ivan Lovrenović. Djelo, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2019. (zbornik radova sa zanstvenog skupa o djelu Ivana Lovrenovića održanog u Tešnju 7. i 8. 12. 2018. godine)
