Općina Prozor-Rama

Ljetno putovanje Ivana Lovrenovića

Sve nam je na ovome putovanju jednako važno i veliko, svaki tren i svaki prizor. Otvorilo nam se ono čulo o kojemu govori Par Lagerkvist kad opisuje čovjeka kojemu je "svaki kamenčić na putu - bogatstvo". Ipak, dva su cilja, dva su mjesta koja iščekujem s uzbuđenjem posebne vrste: Blidinje i Rostovo. Ni na jednomu nisam bio nikada, a da ih vidim, želim oduvijek. 0 Blidinju mi je nekada davno umio lijepo pričati pokojni Jan Beran, koji je tamo pratio Tošu Dabca 1950. godine na njegovu epohalnom fotografskom dokumentiranju stećaka po Bosni i Hercegovini. Zadržavši trajno živom tu emociju, Beran je zatravljeno pripovijedao o doživljaju susreta sa stećcima na tada još djevičanskoj visoravni pod planinom, o hirovima visinskoga svjetla i o igri u kojoj steče mramorje oku promatrača jedanput skriva, drugi put rastvara svoje reljefirane bokove.
I, evo, napokon, zaputili smo se gore! Naši su nas domaćini u Tomislavgradu uvjerili da na Blidinje mirno možemo preko Vrana s duvanjske strane, da cesta nije nimalo lošija od one iz Posušja. To je važno, jer bi bio čist gubitak da se moramo spuštati sve do Posušja, ali i zato što nas ovako put vodi istočnom stranom Duvanjskoga polja, kojom možeš obići Oplećane, Mandino Selo, Lipu, Kongom, prastara sela nanizana po obodu polja, nad kojima se dižu visovi i brda oštrih konfiguracija i zanimljivih imena: Vrlokuk (od: "Orlov kuk", po jednoj etimologiji), Lib-planina... Prolazeći kroz Kongom (još jedan duvanjski toponim čudna zvuka i nejasna značenja), čitamo grafit ispisan krupnim slovima na zidu trafostanice: KONGORI JE SAMOUBOJSTVO JEDINI OBLIK SAMOKRITIKE. Kakav li konkretni kontekst stoji iza ovoga jakog subverzivnog iskaza, ili se, možda, radi o sublimaciji nečijega nezadovoljstva kao takvoga, to, naravno, nećemo saznati; nedjelja je, sva je čeljad na misi. Zatečeni smo neočekivanošću, neobičnim tonom i sadržajem grafita, još više njegovom filozofičnošću i savršenom aforističkom artikulacijom. Neka bude zapisan i upamćen.

Zajedničko groblje

Na kraju Polja u jednome njegovom zakutku prije samoga početka uspona na Vran, staro groblje u Lipi. Jedno od onih mjesta, kakvih u Bosni i Hercegovini ima mnogo, iz čijih se kulturalnih slojeva i iz čijega se aktualnog stanja može čitati kao iz knjige. Nekad očevidno cjelovitu nekropolu stećaka iz srednjovjekovnoga, predturskog doba presjekla je cesta, onda kada je iz pamćenja naraštaja već bila iščilila intimna i obiteljska veza s pokojnicima što leže ispod staroga mramorja i s njihovim povijesnim vremenom uopće. Ili su odnekud pristigli neki drugi ljudi i rodovi, kod kojih intimne veze s prethodnicima svakako nije ni moglo biti. Svejedno, tek to je u Bosni i Hercegovini lajtmotiv, koji se ponavlja na stotinu mjesta: posred mramorja - cesta! Ali je ovo mjesto u Lipi ipak zadržalo funkciju groblja, i to zajedničkoga - katoličkog i pravoslavnog. Očigledno je da su se jedno na drugo nastavljali bez prijelaza i bez jasne granice još do nedavne prošlosti, a razlikovali su se po nijansama u stilizaciji i ukrašavanju kamenih križeva, po prezimenima, i po pismu -latiničnom u prvih, ćiriličnom u drugih. Sada, to su dva groblja, razdvojena solidnim kamenim zidom u koji je zatvoren cijeli katolički dio, lijepo uređen i održavan. Pravoslavni je zarastao u borove i guštik, a posljednji datum ukopavanja na njemu je 1988. godina: "Rab božiji Jovo Zelen 1906 -1988, spomen podižu supruga Dara, sinovi Mijo, Ilija, Branko, Zdravko, kćeri Stana, Mara, Nada i Anica 15. 6. 1989". Tu su se kopale još i familije Zečević, Karan, Milisav, Kllibar-da, a krstovi nad njihovim grobovima su masivni, od ljutoga kamena, s filigranski maštovito i precizno izvedenim viticama, rozetama, krugovima... Ne mogavši na jednome mjestu zaobići niski masivni stećak-ploču, zid ga objahuje, tako da jedna polovica stećka ostaje na pravoslavnoj, druga na katoličkoj strani. Šalimo se, pokiselo: ovaj mora daje bio iz miješanoga braka!
Na katoličkom groblju čitamo prezimena Karačić, Šoljić, Gabrić, Skočibušić, Džankić, Brzica, ali tu je i jedno kojemu je trajnu znamenitost priskrbio učeni franjevac iz 17. vijeka - prezime Ančić. Fra Ivan Ančić, latinizirano Ancius ili Ancio (1624 -1685), rođen je ovdje, u Lipi, prve škole učio i zafratrio se u ramskome samostanu, a umro u Jakinu, kako se u starim franjevačkim tekstovima nazivala Ancona. Studirajući, putujući i službujući između Ugarske, Italije, Hrvatske I Bosne, od Napulja, Rima i Šibenika do Kraljeve Sutjeske, Beograda, Asiza i Loreta, i do Ancone, Broda, Našica I Rame, ostvario je karijeru uglednoga redovnika I pisca. A pisao je i na latinskom, koji je izvrsno poznavao, i na svojemu materinskom "dumanskom" ili "iliričkom jeziku" zvonkom ikavskom štokavicom. Osim tiskanih djela, iza njega su ostala dva rukopisa, od kojih je jedan opširan izvještaj o stanju u Bosni 1680. godine. Vrijedni istraživač naše latinske književne baštine dr. Pavao Knezović napisao je iscrpnu Ančićevu biografiju i uvjerljivo revidirao neka starija mišljenja o tobožnjoj manjoj vrijednosti njegove latinštine.
Stoljećima Blidinje bilo je ljetna ispaša za blago hercegovačkih stočara, a još do novijih vremena ovdje je živjelo i do 400 obitelji, s time da je većina prezimljivala u nižim staništima. Taj polunomadski oblik života i privređivanja ovdje je postojao kroz cijelu predmodernu povijest. Za Mastna Bubanjića, feudalca iz Drežnice u vrijeme kralja Tvrtka I Kotromanića (kraj 14. stoljeća), iz dokumenata se može vidjeti da je sa svojim sinovima napasao blago na Blidinju, a u Masnoj Luci pod Čvrsnicom imao je svoju "ljetnu rezidenciju". Bit će da je i etimologija današnjega imena lokaliteta vezana s imenom toga prvog historijski poznatog gospodara. Sada u Masnoj Luci, u koju ne svraćamo, stoluje hercegovački fratar Petar Kraslć, egzotična kombinacija menadžera, redovnika-pustinjaka, i kinološko-ekološkog aktivista, kojega vole obilaziti i sasvim profani političari i tajkuni...
Na satelitskim mapama zorno se vidi glacijalno porijeklo Blidinja i Dugoga polja: to je gigantski "progon" koji je negdje u pra-dobu, prije čovjeka, između strme i kamenite Čvrsnice (Ploćno 2225 m, najviši vrh u Bosni i Hercegovini) i Vran-planine (Veliki Vran 2074 m) u kraškoj podlozi izdubio ledenjak otpuzavši i razlivši se na jugozapad prema Rakitnom i dalje u Hercegovinu, te ostavivši za sobom plitko i prostrano jezero u dnu Dugoga polja, koje je najviše jezero ove veličine u nas (na 1180 m nadmorske visine). Izvorno, Blidinjem se naziva samo jezero, najvjerojatnije baš po specifičnoj boji koju mu daje glibovito dno, otprilike kao boja bijele kave, ali se tim imenom uobičajilo nazivati cijelo područje, osobito otkad je 1995. proglašeno parkom prirode, te otkad je napravljen ski-centar i sada već neugodno veliko naselje kuća i vikendica.

Pogled s krova svijeta

Na gornjem kraju Blidinja, na Risovcu, istoimeni je motel u kojemu ćemo prenoćiti, a cijeli dan ćemo provesti skitajući uzduž i poprijeko - od jezera na donjem kraju do Sovićkih vrata na vrhu, s kojih se put obara naniže prema Doljanima i Jablanici. A kada napokon otkrivamo mramorje na Dugome polju, ono s "krilatim konjem" i zmijom, to prešutno postaje glavni program našega boravka na Blidinju. Nekropola je doista neiscrpna, mogla bi se beskrajno "listati" i "čitati". Izbor mjesta priča je za sebe. S poljane, na kojoj su davni Blidinjci pokapali svoje suplemenike pod goleme mramorove raznih oblika, pogled kao s "krova svijeta" kruži cijelim horizontom, a masiv Čvrsnice ga uvijek magnetski vraća na se. A ako ga na njemu zadržim duže, učini mi se kao da ga planina počinje uzvraćati. Slutnja nekoga sveprožimljućeg animizma - još malo, pa kao da sve oko nas počinje oživljavati, kao u narodnoj pjesmi: gora je sestra, šuma je mati, a Vran-planina log intimniji od kućnoga ognjišta...
Najukrašeniji mramor-sljemenjak, po značaju i ugledu očevidno središnji iako ne stoji u sredini nekropole, zadaje nam najviše slatkih muka. Pri dolasku, istočna njegova strana nudi se pogledu i fotoaparatu u svoj svojoj raskoši: konjanik u lovu s kopljem, njegov pas, progonjeni jelen, pod njima friz žensko-muškoga kola u čudnom nesimetričnom rasporedu, sve uokvireno bordurom s viticama... Suprotna strana, sklonjena od sunca, još i nagnuta - vidjeli smo odmah - neće se otkriti zadugo. To je baš ona koju je i Dabac posebno meračio prije šest desetljeća, s jednim od značenjski najzagonetnijih a likovno najpotpunijih prizora na stećcima uopće: "krilati konj" sa zmijom u "zubima".
Dok sunce ne počne naginjati na zapad, nad Vran, odakle će, pretpostavljamo, napokon Izmamiti to čudovište iz kamena, imamo dovoljno vremena da potražimo Kedžaru (da nam je znati: što znači Kedžara?) i na njoj grob Dive Grabovčeve, čiji kult posljednjih godina postaje sve konkurentniji na mapi novih ili inoviranih pučkih vjersko-nacionalnih okupljališta. Ujedno, provjerit ćemo i kakav je put preko Vrana, kojim smo namjerili sutra u Ramu.
Dok još nije postala masovni ritual, priča o djevojačkom grobu u planini pripadala je Intimnom, skoro skrivenom običaju djevojaka i žena Iz Rame. Nitko ne zna otkada točno, one su odlazile u Vran-planinu na Kedžaru, četiri-pet sati napornoga pješačenja, vjerujući u pomoć anonimne pokojnice u raznim nevoljama. Većinom su to činile ramske katolkinje, ali pamti se da su išle i muslimanke. Na taj običaj stari su ramski franjevci dugo gledali s mrzovoljom kao i na sve pučke praznovjerje I folklorne "besposlice", a o djevojačkom grobu u planini i o djevojci-mučenici mukom muče svi franjevački ljetopisni i nekrologijski zapisi. O tom fratarskom stavu dobro govori istinita anegdota, kad mlada žena govori fra Ivi kako se sprema na Kedžaru jer je nešto boli glava, pa se nada pomoći, a fratar joj se podsmjehuje: "Samo ti hajde, a kad se vratiš, bolit će te i noge i glava!"
Tako se i dogodilo da su ramski franjevci negdje početkom 20. stoljeća pozvali velikoga arheologa i polihistora, šefa Zemaljskog muzeja dr. Ćiru Truhelku, da istraži grob na Kedžari. Njemu je bilo jasno da znanost tu starih prijatelja među franjevcima. Odjahali su u planinu, otkopali mjesto ženskoga hodočašća i u njemu doista pronašli ljudski skelet. Proučivši oblik lubanje, Truhelka je zaključio da bi se uistinu moglo raditi o mladoj djevojci izvanredne pravilnosti i ljepote lica. To je bilo sve, grob su zatrpali, i ekspedicija se vratila u Ramu. Mnogo godina kasnije, nakon što je Truhelka po osnivanju Kraljevine Jugoslavije naprasno penzioniran kao "austrijski čovjek", on je u Zagrebu napisao i objavio pripovijest Djevojački grob, u kojoj svoje sjećanje na obilazak groba u planini vješto kombinira s fikcionalnim oživljavanjem legendarnoga materijala, koji je u različitim verzijama čuo u Rami, o djevojci pokopanoj u Vran-planini, identificirajući je za potrebe svoje književne fabulacije kao Divu, kćer Luke Grabovca, te smjestivši radnju u polovicu 19. stoljeća. Tada i tako je, s Truhelkinom književnom fikcijom, zapravo počelo moderno re-dizajniranje legende o djevojačkom grobu i o djevojci-mučenici. A znanstvenik, koji se isprva opirao prijedlogu da "znanošću ovjerovi legendu" i koji svojemu sugovorniku fra Jerki skeptično tvrdi da su "znanost i vjera dvije smjernice, koje do vječnosti teku uporedo a nikad se ne će sastati", sasvim paradoksalno postade glavnim inspiratorom toga re-dizajniranja, koje je pravoga maha uzelo od 90-ih godina prošloga stoljeća.

Divina pogibija

Truhelkina pripovijest stavljena je okvirno u kontekst muslimansko-kršćanskoga antagonizma: mladi Tahir-beg Kopčić, do tada neobuzdani erotski hedonist, beznadno se zagleda u Divu, Grabovčevu kćer nadzemaljske ljepote, koja ga uporno odbija. Vi-deći da mu bez nje života nema, natjera oca, staroga Džafer-bega Kopčića, da ju zaprosi. (Zanimljiva se omaška ponavlja u svim izdanjima, očevidno još iz Truhelkina prvotiska: za staroga Džafer-bega u tekstu stoji prezime Kulenović!?) Stari Grabovac prosce ponosno i.energično odbija, i tada tragični rasplet postaje neizbježan: u klasičnom zločinu iz strasti mladi Kopčić Divu ubija, a njegovi pomagači je ukopaju u planini. No, za Truhelkin književno-ideološki postupak i svjetonazor, mnogo suptilniji i slojevitiji od današnjega plošnog prikazivanja muslimansko-kršćanskog antagonizma, od krucijalne važnosti je nekoliko momenata. Tu je, najprije, podatak da narator ne navodi da je "zgode po kojima (je) napisao ovu priču" čuo iz kršćanskih usta, nego od pripovjedača-muslimana, staroga Arslan-age Zukića. Zatim, Tahir-begovu zaluđenost Divinom ljepotom Truhelka ne oblikuje stereotipno kao sirovu seksualnu pohotu bešćutnoga bega-gospodara, nego inzistira na dubokoj mladićevoj unutarnjoj preobrazbi u doživljaju velike i istinske ljubavi, te na toj osnovi gradi šekspirijanski motiviranu neminovnost tragičnoga završetka. Napokon, indikativan je i odgođeni, drugi kraj pripovijesti. Naime, kada je već pao zastor na glavne događaje, a autor-slušač se sprema na odlazak, pripovjedač Arslan-aga mu saopćava ključ cijele te krvave historije. U tehnici rašomona, on vraća priču natrag, i pripovijeda kako je sam, lično, uoči tragičnoga događaja hitio u Vran-planinu sluteći zlo. Stigao je samo da izdaleka svjedoči Divinoj pogibiji, ne uzmogavši ju spasiti. Potresen, odlučuje daju osveti: postavlja Tahir-begu zasjedu u planinskom klancu, i ubija ga. Jer: Arslanaga je u šišanom kumstvu s Grabovcima, a to je u svijetu običajnih odnosa - hoće da nam kaže autor - svetinja veća od svih drugih. I još jedan znakovit detalj: pomagači Tahir-begovi, koji ga zapravo svojom divljačnošću i navode na zlo, Kopčića su kmetovi s Vukovskoga, pravoslavci.
U okviru i "tlocrtu" Truhelkine pripovijesti sasvim jasno prepoznaju se elementi književne i političke ideologije klasičnoga starčevićanskog pravaštva primijenjenoga na Bosnu, njezinu historiju i shvaćanje njezinih naroda i odnosa među njima. To je i najveća njezina politička i književna slabost, a među slabosti spada i oblikovanje glavne junakinje Dive kao androidski savršenoga, potpuno beživotnoga lika. Književno i životno su u ovoj pripovijesti, pak, najuspjeliji likovi Tahir-bega, njegova oca, te zlih kmetova s Vukovskoga. To je paradoks koji je u književnosti čest i poznat oduvijek.
U pozadini ove legende i svih njezinih dosadašnjih obrada leži neiskazan a živo prisutan i neuklonjiv okrutni svijet i kontekst tradicijskoga patrijarhata, opsjednut a istovremeno nemilosrdan prema ženskoj ljepoti i ženskom tijelu, kao objektu požude i užitka, i u isto vrijeme izvoru grijeha i srama. "Oko lepote uvek je sjaj ljudske krvi ili mrak ljudske sudbine", piše Ivo Andrić u Razgovoru s Gojom. Na tisuću turobnih načina i u hiljadu beznadnih varijanata taj motiv živi u našim pučkim predajama, recimo, od one Marte s početka ovoga putopisa koja je svojom pogibijom u Uni dala ime mjestu (Martin Brod), do bezimene djevojke čija nesreća i hrabrost stoje u središtu kulta Brateljevačke pećine kod Kladnja, i koja se u islamskom ključu, slično kao Diva Grabovčeva na Kedžari u katoličkom, u naše dane sve više artikulira u etnički i konfesionalno očišćenom smislu.
Dok na Kedžari razgledamo žene što mole, pale žiške u onim ružnim plastičnim posudama protiv vjetra, žalosno plastično cvijeće u plastičnim posudama, pokušavam zamisliti kako je to moralo izgledati u izvornom obliku, kada su Ramkinje ovamo dolazile bez ikakve ceremonije, na svoju ruku i za svoju dušu. Lako je shvatiti: kad apstrahiraš sav današnji namještaj, ostaje prekrasan proplanak usred planine, blago nagnut, okružen visokim drvećem -kao stvoren da bude hram u prirodi. Samo poduzeće dolaska ovamo kroz mrku planinu, potpuno nesvakodnevni trenuci prepuštanja začaranosti ovoga mjesta, humanizirani i pojačani djevojačkom legendom, potom silazak natrag u svakodnevnicu - sve je to moralo samo po sebi imati najviši psihološko-simbolički katarktički učinak. O tome je u Svjetlu riječi lijepo pisao Ivo Lučić, zatočnik Vjetrenice, primjećujući kako se u ideologiziranom čitanju Truhelkine priče olako previđa njegovo isticanje vrijednosti prirode: "Kud god bi oko pogledalo po Čvrsnici (...) postaje slika čarobnija. Gledajući tu krasotu, ote mi se usklik: Lijepa li je naša zemlja, na daleko joj nema ravne!" Ta Truhelkina reakcija, piše Lučić, "može biti iznenađenje samo neupućenima. Mnogi vrsni biolozi, među kojima i Truhelkini kolege Iz Zemaljskog muzeja, proveli su dane i noći na ovim planinama, te sakupili mnoštvo informacija o božanskoj vrijednosti ovdašnje flore... Ali do javnosti, koja je zasićena mitovima i estradnim komercijalnim legendama, još nije stiglo dovoljno informacija o pravim vrijednostima tih planina."

Čas dugih sjena

Hvale je vrijedan trud ramskih franjevaca, koji su napustili skeptičnost svojih prethodnika pa danas aktivno opslužuju Kedžaru i promiču glas o njoj, da ovo mjesto opreme svime potrebnim kako bi uistinu bilo grob i crkva i mučenička uspomena, a da u isto vrijeme s time ne pretjeraju i ne oskvrnu element prirodne svetosti. Taj trud svjedoči da su svjesni opasnosti od "estradnih komercijalnih legendi". Bojat se, međutim, daje to nemoguć zadatak, jer u ovoj stvari kompromis naprosto nije moguć. Hoćeš-nećeš, element oskvrnuća već je i sama nova, široka cesta koja prolazi neposredno ispod svetišta, i koja iz korijena mijenja, poništava hodočasnički smisao cijeloga ovog običaja. Nema li elemenata oskvrnuća, pa i svojevrsnoga slučaja damnatio memoriae, u postavljanju umjetničke skulpture (Kuzma Kovačić, Diva Grabovčeva, bronca) u ovaj ambijent, te osobito u navlačenju nekoga starog stećka na grobno mjesto djevojke iz legende? Da se i ne govori o brojnim aktualnim interpretacijama legende, mahom religijsko-ideološkim, koje su sve redom daleko ispod standarda što ih je u svojoj pripovijesti zadao Truhelka prije skoro cijeloga stoljeća, a i on sam - vidjeli smo - nije bio imun na ideološke stereotipe.
Vrijeme je. Ostavljamo Kedžaru, i vraćamo se na našu nekropolu na Dugome polju. "Krilati konj" još je u sjeni, ali prosto se osjeća kako bubri i samo što nije iskočio iz kamena. I, evo, upravo počinjemo prisustvovati toj čaroliji u kojoj mramorje doista živi od svjetla. Kako se sunce neprimjetno pomiče na zapad i naniže, tako ovaj čudesni reljef sve više poprima svoj oblik, dubinu i izgled, a čovjek s fotoaparatom pred njim ne može se nasititi - zabilježio bi ama baš svaku nijansu, cijeli taj fantastični proces rađanja. Na isti način bukvalno otkrivamo kojekakve najrazličitije ukrase i na ostalim spomenicima, koje smo danas obišli stotinu puta a da ni jedan uopće nismo primijetili. Nagrađeni smo: to je taj neodređeni kasni poslijepodnevni čas dugih sjena što ga je vrijedilo vrebati, u kojemu mramorje odjedanput progovara svojim nijemim kamenim jezikom.