U izdanju Svjetla riječi i Franjevačkog samostana Rama-Šćit iz tiska je izišlo drugo, prošireno izdanje knjige Fratri u zgodama i nezgodama, s podnaslovom Anegdote, legende, izreke, kazivanja. Fra Tomislav Brković već duži niz godina prikuplja zgode iz života franjevaca Bosne Srebrene, u pismenom i usmenom obliku, te čitateljima u ovoj tematski i sadržajno izvornoj knjizi prenosi mali, ali specifični dio života bosanskih franjevaca kroz protekla burna stoljeća njihove opstojnosti u Bosni i Hercegovini.
Nakon prvog izdanja knjige Fratri u zgodama i nezgodama (2008), javiše mi se brojni prijatelji. Javio se i onaj kojeg spomenuh u Predgovoru prvom izdanju, zahvalio za darovanu knjigu i između ostalog je napisao: Čitao sam bez napora tvoju knjigu i na trenutke se toliko smijao. Da me je netko slušao, svašta bi pomislio. Čitajući fratarske zgode i nezgode, padale su mi na um nove koje nisam susreo u tvojoj knjizi, pa sam ih pobilježio i šaljem ti ih. Ti opet pomno pogledaj i sam odvagaj koje ćeš uvrstiti... I trebaš, bolan, staviti još koju zgodu o sebi.
Pozitivne reakcije i zanimanje za ovu knjigu bili su mi poticaj da i dalje bilježim i skupljam nove zgode iz fratarskog života. I tako, evo drugog, proširenog izdanja. Nadam se da će, na tragu prvoga, i ovo izdanje unijeti u našu svakidašnjicu malo više vedrine, radosti i humora, i da će ovu knjigu opet prihvatiti široka i raznolika čitateljska publika.
Budući da smo još uvijek u ozračju obilježavanja 800. obljetnice Franjevačkog reda (1209-2009), u ovo sam izdanje, kao zasebno početno poglavlje Iz života sv. Franje, uvrstio nekoliko zgoda koje se pripisuju sv. Franji Asiškom. Naš svetac iz Asiza bio je vedar i veseo čovjek, radovao se svemu stvorenom, a napose ljudima. Znao se šaliti sa svojom braćom, ali i zbijati šale na svoj račun. Taj duh neopterećene spontanosti u svim životnim (ne)prilikama usvojila su i njegova braća i sačuvala kroz tolika stoljeća, čemu je svjedok i ova knjiga.
Razdioba knjige u nastavku ostala je ista kao i u prvom izdanju, dakle dijeli se na četiri dijela: U legendama, U kronikama, U razgovoru i U sjećanju. Knjiga je proširena novim anegdotama iz života bosanskih franjevaca. Radi lakšeg snalaženja u Dodatku su brojevima naznačene zgode kojih nema u prvom izdanju. Također je u ovom izdanju izostavljeno nekoliko zgoda iz prvog izdanja. Na kraju je iznimno vrijedan Pogovor koji je za već prvo izdanje napisao Jozo Džambo.
Osvježenje i novinu knjizi, uz doajena karikature Otta Reisingera, daju karikature Mirze Ibrahimpašića, sarajevskog akademskog slikara, koji se s iskrenim zanimanjem uživio u životne zgode franjevaca i obogatio ovu knjigu.
Zahvaljujem svima koji su novim vedrim i duhovitim franjevačkim zgodama nadopunili ove stranice, te pomogli objavljivanje i drugog izdanja. Hvala i mrtvim i živim fratrima koji se ne ljute zbog šala na svoj račun. Pozivam čitatelje na daljnju suradnju kako bismo zajedno nastavili sa skupljanjem bisera (fratarske) duhovite duhovnosti i mudroga humora s kojim se muka lakše podnosi, relativiziraju se zemaljski apsoluti i život zadobiva posebnu draž.
Fra Tomislav Brković
Nekoliko novih zgoda:
Post i nemrs
Tumačeći Plehančanima katoličke propise o postu i nemrsu, fra Vjekoslav Zirdum, zvani Amidža, napomenuo je kako se u iznimnim slučajevima, npr. kad je čovjek na putu, može i petkom jesti meso.
To je na svoj način shvatio poznati plehanski šaljivac Petar Sušić iz Bukovca, koji je pedesetih godina u teškim vremenima zbog svojih vedrih dosjetki često ležao u derventskom zatvoru. Petar je sljedećeg petka iznio svoj astal (stol) na seoski put, koji je prolazio pored njegove kućice, sjeo i jeo slaninu. Susjedi su se tome čudili, a on im je objašnjavao:
- Niste dobro slušali što je parok govorio: Kad je čovjek na putu, može petkom jesti i meso.
Vako sam ćeo
Fra Juro Vuletić imao je brižljiv odnos prema ljudima s kojima se susretao. U vrijeme kratkog župnikovanja u Koraću, nakon prve nedjeljne mise došli su ga, po običaju, pozdraviti i predstaviti mu se prakaraturi i vodeći ljudi u župi. Fra Juro je s njima veselo ljudikao i potrudio se da im zapamti imena. Nekoliko dana poslije, dok je šetao dvorištem, jedan je od njih naišao pijan, šarajući cestom desno-lijevo. Fra Juro se želio diskretno skloniti, ali je bilo prekasno, već ga je vidio. Da ga ne uvrijedi, a da mu se ipak javi, rekne mu:
- Kume Ićo, tebe to malo prevarilo?!
- Ne paroče - odgovori prakaratur - nije me prevarilo. Ja sam ‘vako ćeo!
Piši pa ću ti javit
Fra Miroljub Pervan imao je običaj da od fratara kod kojih zapazi knjigu koja ga zanima, uzme je, stavi u tašnu i ostavi poruku:
- Ako te zanima sadržaj knjige, piši pa ću ti napisati.
Došao fra Miroljub za patron župe u Zenicu fra Domagoju Šimiću koji je znao ovaj običaj. Dok je fra Miroljub držao svetu misu, fra Domagoj nađe u njegovoj tašni pod osobnim stvarima par svojih knjiga. Uzeo je knjige i umjesto njih stavio ciglu s porukom:
- Ako te zanima za što služi, piši pa ću ti javiti!
