Kulturni krajolik i područje - Franjevački samostan i Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Šćitu, općina Prozor, proglašava se nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nacionalni spomenik).
Nacionalni spomenik se sastoji od ostataka samostanske zgrade iz 1857. godine, oblika i dekoracije eksterijera crkve, pokretnog naslijeđa i kulturnog krajolika. 
Nacionalni se spomenik nalazi na k.č. broj 5/15/1, k.o. Proslap, općina Prozor, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina, uključujući i prostor II. zone zaštite, definiran u točki III. ove odluke.
Na nacionalni spomenik iz prethodnog stavka primjenjuju se mjere zaštite, utvrđene Zakonom o provedbi odluka Povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ("Službene novine Federacije BiH», broj 2/02, 27/02 i 6/04).

Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije) dužna je osigurati pravne, znanstvene, tehničke, administrativne i financijske mjere za zaštitu, konzervaciju i prezentaciju nacionalnoga spomenika. 
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) utvrdit će tehničke uvjete i osigurati financijska sredstva za izradu i postavljanje informacione ploče sa osnovnim podacima o spomeniku i odluci o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom.

U cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika, utvrđuju se sljedeće zone zaštite:
I. zona zaštite obuhvata prostor na k.č. broj 5/15/1, k.o. Proslap, općina Prozor. U sklopu te zone, utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:
- dopušteni su konzervatorsko-restauratorski i radovi rekonstrukcije objekta stare samostanske zgrade iz 1857. godine, zgrada 1. Nedostajući dijelovi će biti rekonstruirani u izvornom obliku, iste veličine, od istog ili istovrsnog materijala, primjenom istih tehnoloških pristupa, u najvećoj mogućoj mjeri, a na temelju dokumentacije o izvornom obliku koja je sastavni dio ove odluke, uz odobrenje federalnog ministarstva nadležnog za prostorno uređenje (u daljnjem tekstu: nadležno ministarstvo) i stručni nadzor nadležne službe zaštite naslijeđa na razini Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: nadležna služba zaštite);
- dopušteni su samo konzervatorsko-restauratorski radovi na eksterijeru Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, a na temelju dokumentacije o izvornom obliku koja je sastavni dio ove odluke, uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručni nadzor nadležne službe zaštite;
- na preostalom dijelu k.č. broj 5/15/1 dopušteno je izvođenje radova koji neće ugroziti spomeničke vrijednosti nacionalnog spomenika, uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručni nadzor nadležne službe zaštite.
II. zona zaštite je definirana zaštitnim pojasom širine 150 m oko I. zone zaštite. U toj zoni utvrđuju se sljedeće mjere zaštite:
- zabrana izgradnje industrijskih objekata, objekata čija namjena može ugroziti graditeljsku cjelinu, lociranje zagađivača okoliša, zabrana eksploatiranja šumskih resursa; 
- infrastrukturni i svi drugi radovi su dopušteni, samo uz odobrenje nadležnog ministarstva, a prema uvjetima nadležne službe zaštite. 

V.
 

Iznošenje pokretnog naslijeđa koje čini sastavni dio nacionalnog spomenika (u daljnjem tekstu: pokretno naslijeđe) iz Bosne i Hercegovine nije dopušteno.
Izuzetno od odredbe stavka 1. ovog članka, dopušteno je privremeno iznošenje pokretnog naslijeđa iz Bosne i Hercegovine radi prezentacije ili konzervacije, ukoliko se utvrdi da konzervatorske radove nije moguće izvršiti u Bosni i Hercegovini.
Odobrenje u smislu prethodnog stavka daje Povjerenstvo, ukoliko bude nedvojbeno utvrđeno da to neće ni na koji način ugroziti pokretno naslijeđe ili nacionalni spomenik. U odobrenju se određuju svi uvjeti pod kojima se pokretno naslijeđe može iznijeti iz Bosne i Hercegovine, rok za povrat dobra u zemlju, kao i zaduženja pojedinih organa i institucija za osiguranje tih uvjeta, i o tome se obavještava Vlada Federacije, nadležna služba sigurnosti, carinska služba Bosne i Hercegovine i javnost.

VI.
 

Svatko će se, a posebno nadležni organi Federacije Bosne i Hercegovine, kantona, gradske i općinske službe, suzdržati od poduzimanja bilo kakvih radnji koje mogu oštetiti nacionalni spomenik ili dovesti u pitanje njegovu zaštitu..
 

VII.
 

Ova će se odluka dostaviti Vladi Federacije, federalnom ministarstvu nadležnom za prostorno uređenje, federalnom ministarstvu nadležnom za kulturu, nadležnoj službi zaštite i općinskim organima uprave nadležnim za poslove urbanizma i katastra, radi provedbe mjera utvrđenih u toč. II. - VI. ove odluke i nadležnom općinskom sudu radi upisa u zemljišne knjige.
 

Sastavni dio ove odluke je obrazloženje sa pratećom dokumentacijom, koje je dostupno na uvid zainteresiranim osobama u prostorijama i na web stranici Povjerenstva (http://www.aneks8komisija.com.ba).
 

Danom donošenja ove odluke, sa Privremene liste nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02, «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 79/02, «Službene novine Federacije BiH», broj 59/02 i «Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH», broj 4/03) briše se nacionalni spomenik upisan pod rednim brojem 482.

Ova odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u «Službenom glasniku BiH».

Ovu odluku Povjerenstvo je donijelo u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo i Tina Wik.

Broj: 06.1-02-261/04-7
15. ožujka 2006. godine 
Konjic

Predsjedatelj Povjerenstva
Dubravko Lovrenović 

O b r a z l o ž e n j e
 
 
I. - UVOD

Na temelju Zakona o provedbi odluka Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljenog prema Aneksu 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, članak 2., stavak 1., "nacionalni spomenik" je dobro koje je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika proglasilo nacionalnim spomenikom, u skladu sa čl. V. i VI. Aneksa 8. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i dobra upisana na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», broj 33/02), sve dok Povjerenstvo ne donese konačnu odluku o njihovom statusu, a za što ne postoji vremensko ograničenje i bez obzira da li je za dotično dobro podnesen zahtjev.
Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika donijelo je odluku o stavljanju Franjevačkog samostana Šćit na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, pod rednim brojem 482. U skladu sa odredbama Zakona, a na temelju članka V. stavka 4. Aneksa 8. i članka 35. Poslovnika o radu Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika, Povjerenstvo je pristupilo provedbi postupka za donošenje konačne odluke za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom. 

II. - PRETHODNI POSTUPAK

U postupku koji prethodi donošenju konačne odluke o proglašenju, izvršen je uvid u:
?    dokumentaciju o lokaciji imovine i sadašnjem vlasniku i korisniku dobra, 
?    podatke o dosadašnjoj zakonskoj zaštiti dobra, 
?    podatke o sadašnjem stanju i namjeni dobra, uključujući i opis i fotografije, 
?    podatke o oštećenjima tokom rata, podatke o intervencijama na restauraciji i drugoj vrsti radova na dobru, itd., 
?    podatke o pokretnom naslijeđu koje se nalazi u sklopu dobra, 
?    povijesnu, arhitektonsku i drugu dokumentarnu građu o dobru, koja je data u popisu korištenja dokumentacije u sklopu ove odluke.
Na temelju uvida u prikupljenu dokumentaciju i stanje na terenu, utvrđeno je sljedeće:

1. Podaci o dobru
Lokacija
Ramom se nazivala rijeka(1), koja je izvirala kod sela Varvare i nizvodno od sela Ustirame (Ustjerama) i Slatine se ulijevala u Neretvu, a istim imenom naziva se i kotlinsko-kanjonsko područje, uz tok rijeke Rame, koje je sa istoka okruženo obroncima planina Ivana i Bitovnje, sa sjevera planinom Radušom, sa zapada Ljubušom i Vranom, a sa juga planinom Čvrsnicom. 
Na 30-om km magistralnog puta Jablanica-Bugojno, od grada Rama-Prozor prema zapadu se odvaja put ka mjestima gornjoramske(2) kotline: Šćitu, Jaklićima, Ripči, Rumbocima, Varvarama i Ramskom jezeru. 
Graditeljska cjelina - Franjevački samostan i Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Šćitu se nalazi u naselju Šćit, na udaljenosti 10 km zapadno od Rame (Prozora). Naselje Šćit je, sve do 1968. godine, svojim položajem dominiralo Ramskom kotlinom, a nakon izgradnje brane u Kovačem Polju i stvaranja vještačke akumulacije Ramskog jezera, postalo je poluotokom(3). Šćit je sa obalom povezan cca 2 km dugačkom prometnicom izgrađenom na vještačkom nasipu. 
Graditeljska cjelina samostanskog kompleksa obuhvata prostor na k.č. br. 5/15/1, k.o. Proslap, općina Prozor-Rama, Federacija Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina(4), a nalazi na nadmorskoj visini od cca 599 m i na zemljopisnim koordinatama: 43°48'14'' sjeverne zemljopisne širine i 17°31' 52'' istočne zemljopisne dužine. 
Povijesni podaci 
Franjevci, koji u Bosni djeluju od kraja 13. stoljeća(5), podigli su samostan u Rami najvjerojatnije u 15. stoljeću, prije dolaska Turaka(6). 
U više dokumenata sačuvanim u arhivama franjevačkog reda, mogu se pronaći podaci o postojanju franjevačkog samostana u Rami još u 15. stoljeću. Na generalnom kapitulu franjevačkog reda, održanom u Asizu 1493. godine, spominje se ramska kustodija u kojoj stanuje kustos ujedinjenih kustodija sv. Nikole iz Mila i sv. Marije Sodoniko - Hercegovina(7).
Nakon turskog osvajanja Bosne, dolazi do podjele bosanske vikarije 1514. godine na Bosnu Srebrenu (na prostoru pod turskom okupacijom) i Bosnu-Hrvatsku (na preostalom području), a obje ove vikarije su 1517. godine izdignute u rang provincija. Godine 1514., spominje se samostan u Rami kao jedan od trinaest samostana koji su ostali u Bosanskoj provinciji(8). 
Samostan i crkva su spaljeni 1557.(9) godine i tom je prilikom ubijeno nekoliko franjevaca: fra Luka iz Broćna, fra Lavoslav iz Vrlike, fra Luka iz Duvna, fra Marko iz Tihaljine i fra Petar iz Rame(10). Prilikom prekopavanja zidina spaljene ramske crkve, 1856. godine, je pronađen nadgrobni natpis, koji je pročitan na sljedeći način: "Jam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris" (Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su kao pravednici na nebu). Na drugom grobu stajao je i datum: I N R J 4. Jnar. C. A. MDLVII, (4. siječanj 1557. godine). U prvoj polovici 19. stoljeća, prilikom radova na izgradnji župnog stana(11), nepažnjom, uništena je navedena nadgrobna ploča(12). 
Samostan je obnovljen prije 1587. godine, s obzirom da se te godine ponovo spominje. Opisujući samostane bosanske franjevačke države, nakon obilaska bosanske provincije krajem 16. stoljeća, general reda fra Franjo Gonzaga o ramskom samostanu piše : "...Ovaj je samostan svetoga Petra kod neke prastare crkve u postošnom mjestu..."(13). Prema Gonzagi, u Bosanskoj provinciji je bilo četrnaest samostana, a od toga deset u samoj Bosni: Srebrenica, Sutjeska, Fojnica, Olovo, Visoko, Kreševo, Tuzla, Gradovrh, Modriča i Rama; tri u Dalmaciji: Visovac, Makarska, Zaostrog; i jedan u Slavoniji: Velika. Broj fratara se u pojedinom samostanu kreće oko 6-7.
Izvještaj biskupa fra Franje Baličevića upućenog 1591. godine Svetoj Stolici, pruža statističke podatke o samostanima Redodržave Bosne Srebrne, prema kojem je u samostanu u Rami boravilo 6 otaca, 2 laika i 2 klerika(14). 
U svojoj knjizi(15), fratar Donat Fabijanić spominje samostan u Rami:"...veli, da je god. 1598. bio uzgor(16)..." (17).
U izvještaju o stanju svoje biskupije, poslanog Svetoj Stolici 1626. godine, makarski biskup fra Bartolomej (Bariša) Kačić, uz opis četiri samostana makarske biskupije, spominje i samostan u Rami : (18) "Ovim samostanima pridodaje se peti, i to je Rama, koja zapravo spada na duvanjsku biskupiju, koja (kako vele) nema svoga pastira. U ovom samostanu ima deset svećenika, četiri klerika, jedan laik, petnaest mladića. Ima četiri župe: dvije u Dalmi ili Duvnu gdje ima 200 kuća, treća u Livnu, gdje je otprilike 150 kuća, četvrta u Rami koja ima 60 kuća. Ima dvije crkve, jednu u Livnu, a drugu u Roškom Polju. Ovaj samostan zajedno sa župama administrira makarski biskup, budući da mu je to preporučio administrator Bosne radi blizine." (19) Fra Pavao iz Rovinja, generalni vizitator(20), posjetio je 1640. godine Ramu i u ramskom samostanu predsjedao izboru novog starješinstva Bosanske provincije. Za provincijala je izabran fra Martin Nikolić iz Rame. Sačuvano je njegovo pismo, koje je nakon izbora, poslao Propagandi(21) u Rim(22). 
Godine 1650., skradinski biskup fra Petar Posilović, je, izbjegavši ratne sukobe(23), boravio u ramskom samostanu(24). 
Godine 1653., samostan je opljačkan i tada je stradalo nekoliko franjevaca: "...a samostan poharaše, porobiše i sve što su boljega i ljepšega i skupocjenijega mogli ponieti, odnesoše, tako da je ovaj samostan ostao pust kao špilja, iz koje se pred zimu odsele razbojnici na ziminu..."(25) 
Duvanjski biskup fra Marijan Maravić, godine 1655., piše "da je u njegovoj biskupiji manastir sv. Petra u Rami najskrajnji i da služi malobrojne kršćane u okolici manastira, gdje je 600 kršćanskih duša a kuća i obitelji samo šezdeset." (26) 
Godine 1659., turske vlasti su optužili imotske fratre da su "kopali neko blago", a globu od 150.000 jaspri (= 311 cekina) morali su platiti imotski, fojnički, ramski, kreševski i sutješki samostan. Sam ramski samostan je morao platiti 80.000 jaspri(27) globe(28). 
Turci su 1662. godine ubili gvardijana ramskog samostana fra Bernardina Galijaša(29). O stanju crkve iz 1662. godine piše: "... potrebno biješe, da se popravi i iz vana i iz nutra starodavna crkva, koja je već bila spala na najdolnje grane ruševimani prietila." (30) 
Za vrijeme gvardijana fra Andrije Sovićanina, a na traženje provincijala fra Jure Šabića (rodom Ramljaka), godine 1666. popravljena je zgrada crkve i pokrivena novim krovom(31).
U sinjskom arhivu stoji podatak da je u požaru stradalo sve crkveno ruho "tri stotine samih misničkih odora, medj kojim jedna sva od suha zlata spletena, da ko skovana ostojke bi stala."(32) Zgrade su ubrzo opet podignute, a fra Jeronim Vladić piše(33), pozivajući se na Arhiv Propagande, da se u ramskom obnovljenom samostanu već 1673. godine sastalo pokrajinsko starješinstvo, i poslalo 8. rujna 1673. godine izvještaj u Rim o teškim progonima u Bosni.
Godine 1674., u ramskom samostanu je djelovao "viši naukovni zavod"(34), a iz Rame se, 25. prosinca 1681. godine(35), Propagandi obraća provincijal fra Andrija Šipračić zahtjevom da u ramskom samostanu obuče novaka(36), što upućuje na zaključak da je u Rami, u to doba, bio novicijat(37). 
Ramski fratri nastojali su naučiti čitati i pisati pripadnike svoje župe, u čemu su imali uspjeha, o čemu svjedoči pismo provincijala Bosne Srebrene fra Ante Gabeljaka upućeno Propagandi 6. veljače 1685. godine: "...u Bosni ima više žena i čobana koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj biskupiji." (38) U Rami će nakon paljenja samostana 1687. godine i iseljavanja fratara i stanovništva u područje Sinjske krajine, školstvo potpuno propasti sve do 1863. godine kada se ponovo otvora škola za dječake(39). 
U Ogramićevom(40) (Olovčićev) popisu iz godine 1675., u Bosanskoj provinciji je bilo 19 samostana: Fojnica, Rama, Imotski, Zaostrog, Živogošće, Makarska, Visovac, Kreševo, Sutjeska, Visoko, Olovo, Srebrenica, Tuzla, Gradovrh, Velika, Požega, Našice, Modriča, Budim i 375 franjevaca, dok je u Rami te godine bilo 860 vjernika(41). 
Fra Martin Nedić piše da je 1679. godine Bosna Srebrena "imala 150 župa, 200 crkava i 500.000 katoličkih duša." Tada je u ramskom samostanu sv. Petra bilo 30 redovnika, a samostan u to doba nije imao drugih župa(42). 
Godine 1682., samostan je ponovo izgorio u požaru. O tom požaru, fra Nikola Lašvanin piše(43):"...Za ovoga , 1682. 15. oktobra, izgori vas manastir u Rami, i crkva i sakristija, i opet se do kapitula(44) vas iznova ogradi, lipši i veći." 
Pozajmicom(45) od bega Kasumovića (spahija Kasum iz Kasapovića, kod današnjeg Novog Travnika), te sakupljanjem priloga na raznim stranama, franjevci su za tri godine (do 1684. godine) uspjeli podignuti novi samostan. 
Godine 1687., u jeku Bečkog rata (1683.-1699.)(46), na nagovor mletačkog providura Antuna Zena, franjevci, zajedno s dijelom katolika, napuštaju Ramu i sele se u Cetinsku krajinu. Mletački vojnici su zapalili crkvu, samostan i mnoge kuće u Rami, da se Turci ne bi njima koristili. Franjevci su sa sobom ponijeli neke dragocijenosti, među kojima i Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju.
Za vrijeme 17. stoljeća, sve do svoje selidbe 1687. godine, ramski su franjevci djelovali, osim u Rami, također i u livanjskom, duvanjskom i skopaljskom (bugojanskom) kraju. Početkom 17. stoljeća, broj se katolika u ramskoj župi kretao oko 1.200. Nakon 1687. godine, za preostale katoličke vjernike ramske kotline duhovno su se brinuli franjevci fojničkog samostana. 
Prema izvještaju papinog izaslanika fra Ivana Krstitelja de Vietri-ja, poslanog Svetoj Stolici 1708. godine, Rama je bila župa fojničkog samostana i pripadala je Bosanskoj provinciji(47). 
Novčane svote prikupljene od lemozina(48): " God. 1712. oktobra 23. bi gvardijan u Fojnici fra Augustin Jajčanin. Dade (lemozine) Ramski pro prima vice 12.000 jaspri, pro secunda vice 1.000, pro tertia vice 1.600. ...još se za Ramu kaže da je ramski kapelan otac Jaranović u decembru 1712. dao u manastir lemozine 2.000 jaspri ...svjedoče da je i u Rami i u Livnu i u Duvnu i u Vinici bilo brojno pučanstvo, koje je moglo u ono vrijeme, oskudno novcem, doprinijeti ovolike svote.(49)" 
U prvoj polovici 18. stoljeća fratri iz fojničkog samostana, kao i fratri iz Dalmacije, koji su povremeno dolazili i obavljali svećenićke dužnosti na području Rame, nisu imali stalnog boravišta, nego su išli od jednog sela do drugog. U 18. stoljeću broj katolika se povećavao: prema popisu iz 1744. godine bilo ih je 857(50), a godine 1862. njihov broj se povećao na 1.167, te 1798. na 1.957. Fra Jeronim Milasović iz Proslapa imenovan je 1773. godine za župnika u Rami i stanovao je ispočetka kod svoje rodbine, a sljedeće godine izgrađena je kuću za župnika, kapelana i ukućane u proslapskom zaseoku Nikolići. Od 1773. godine ponovno su se vodile matične knjige(51), župna je kuća opstala do 1864. godine, kada je na istom mjestu izgrađena nova.
Počev od 1774. godine, često se slavila misa na ruševinama stare ramske crkve ili u blizini župne kuće u koju su često dolazili biskupi i dijelili krizmu. To se događalo 1776., 1779., 1782., 1785., 1797., 1800., 1806., 1809., 1812., 1818., 1821., 1824., 1828. i sljedećih godina. Fra Jeronim Vladić daje tumačenje prepisa potpunog oprosta sačinjenog 1779. godine, a koji se sačuvao kod biskupa fra Paškala Vujičića: "Godine 1779., 26. rujna udijeljen je ramskoj crkvi, u mjestu Šćit(ovo) vječiti potpuni oprost onima koji 8. rujna(52) posjete ovu crkvu te se ispovijede i pričeste"(53). Na taj način, mjesto i lokalitet ramske crkve i samostana postali su mjesta hodočašća.
Stanovništvo župe sve više se povećavalo. Iz izvještaja koji je biskup fra Grgur Ilijić poslao u Rim 1798. godine, saznajemo da je u ramskoj župi bilo 258 katoličkih kuća s 1.957 duša(54). 
Uz veliko nastojanje fra Franje Franjkovića, dio zemljišta, koje je bilo u vlasništvu bega Muharema Dugalića, franjevci su 15. rujna 1855. godine od njega uspjeli otkupiti "za 80 zlatnih dukata, 10 šovrana (svaki po 3 dukata=30 dukata) i šest cvancika, a troška, dok se oprave izbaviše 421 ½ groša"(55), a "preostatak starog samostanskog posjeda.... 27. svibnja 1857., za 1014 groša." (56) 
Do Božića 1855. godine, izvršeni su pripremni radovi raščišćavanja ruševina stare samostanske zgrade, iskopane jame i u njima pripremljeno, zagašeno vapno ("...priugostovljen bude kreč i snešen u rovove...") i deponirano 500 brvana i greda za gradnju samostanske zgrade(57). 
Fra Pavo Vujičić, rodom iz Imotskog, je nastavio radove obnove ramskog samostana. Na dobro sačuvanim temeljima starog samostana, 16. srpnja 1856. godine izgrađen je bio podrum od kamena. Nakon toga, ozidan je prvi kat samostana, dok je drugi kat bio napravljen od drvene građe(58). Iste godine, do jeseni, samostan je bio pokriven drvenom šindrom, a sljedeće su godine bili dovršeni radovi u dvanaest soba, kuhinji i župnom uredu. Fra Pavao je doveo imotske zidare za izvođenje zidarskih radova, dok su lokalni majstori, pod nadzorom imotskog tesara Luke, uradili drvenu konstrukciju. Fra Pavo Vujičić se u jesen 1857. godine nastanio na prvom katu "...bojeć se, da nije prizemlje još posve suho, jer su zidovi od mekog kamena, a debeli su jedan metar." Radovi obnove samostana koštali su " ...oko 39 ½ kesa=groša 19.250. Župljani što u gotovu novcu, što u marvi dadoše groša 7.500. Ove godine 1857. načine hambar=žitnicu i prostranu štalu za konje i goveda i ogradi prostrano dvorište, u šta je sve potrošeno groša 1890..."(59) 
Godine 1870., u Rami je živjelo 2.796 stanovnika(60), nastanjenih u 610 kuća, a župu su opsluživala tri svećenika, a potreba za izgradnjom crkve se povećala. 
Godine 1863., franjevci su na Šćitu utemeljili pučku školu, a u tu je svrhu korištena jedna samostanska prostorija. Potom je, 1865. godine, podignuta jedna brvnara, a 1876. godine, izgrađena je prikladna školska zgrada, koja je ostala u upotrebi duže vremena(61). 
Kad je bivši bosanski provincijal fra Anto Vladić, koji je 1863. godine postavljen za župnika na Šćit, zatražio ferman (dopuštenje) za gradnju crkve, odmah je započeo pripremne radove oko njezina podizanja(62). Procijenio je da će gradnja crkve stajati 20.000 groša. Franjevci su dopuštenje za izgradnju crkve dobili 1872. godine(63). 
Na svetkovinu sv. Ante, 13. lipnja 1873. godine, položen je temeljni kamen za šćitsku crkvu. Radilo se sve do 6. listopada 1873. godine, a zidovi su bili izgrađeni u visini od 1 m. (64) 
Zbog pomanjkanja sredstava potrebnih za gradnju, radovi su morali biti prekinuti. Fra Anto Vladić je 1877. godine, u podrumu, sakrio i zakopao 50.000 groša, koje je, u jesen iste godine, njegov nasljednik fra Jozo Ćurić upotrijebio za kupovinu građevinskog materijala za izgradnju crkve. 
Austrijska je vojska stigla u Ramu 4. listopada 1878. godine.
U periodu od 6. svibnja 1879. godine, pa do 6. listopada 1879. godine, 17 majstora zidara, predvođeni Jurom Radošem, je radilo na zidanju crkve, uz fizičku pomoć(65) vjernika župe, a utrošeno je 32.890 groša. U periodu od 7. svibnja 1880. godine, pa do 11. listopada 1880. godine, 14 majstora zidara, predvođeni Jurom Radošem, je nastavilo gradnju crkve, i te godine potrošeno je 30.030 groša. Car Franjo Josip darovao je za gradnju crkve 1.500 forinti, njegova strina, Ana Marija Pia, 200 forinti(66), dok je Zemaljska vlada dala 500 forinti. Završeni su bili radovi zidanja sva četiri vanjska zida crkve, 12 stupova sa svodovima. Za zidanje zidova srednje lađe i pokrivanje crkve 1881. godine je utrošeno 26.496 groša(67). 
Crkva je imala bazilikalno rješenje, tri lađe koje je dijelilo dvanaest osmokutnih kamenih stupova, i bila je duga 34, a široka 17 m. Imala je četiri sporedna oltara i troja vrata. Prednja fasada izrađena je od tesane munjike. Ne postoje sačuvani tragovi projekta ili nacrta. Fra Antun Vladić je, na temelju onoga što je vidio u inozemstvu, a naročito u Italiji, zajedno s fra Josipom Čurićem upravljao gradnjom, a pomagao im je savjetima i fra Jeronim Vladić. Kamen je dovlačen s Grebena u Varvari i s Kozara. Radove je predvodio majstor Jure Radoš, a nakon njega Ivan Božić, obojica iz Travnika. 
Kao uspomena na gradnju, postavljena je na lijevom zidu kod ulaznih vrata ploča na kojoj je pisalo: 
NA SLAVU BOŽJU I POŠTENJE BL. DJ. MARIJE S POMOĆJU NJEG. VELIČANSTVA CARA FRANJE JOSIPA I. I NASTOJANJEM M.P.O. ANT. VLADIĆA S PUKOM SAGRADI O. JOSIP ĆURIĆ 1880.
Rama je 1882. godine proglašena rezidencijom(68), dok je u pravom smislu samostanom deklarirana 1939. godine(69).
Godine 1893., majstori Dalmatinci radili su na uređenju unutrašnjosti crkve, a Kuprešaci su stavljali novi limeni krov. Dovršen je i toranj, visine 39 m, a na Svisvete iste godine vrhbosanski kanonik dr. Andrija Jagatić blagoslovio je ramsku crkvu i De Rohdenovu sliku. Oko 1880. godine, fra Anto Vladić je nabavio zvono lijevano u Mlecima, teško 110 kg, dok su 1898. godine u Ljubljani lijevana tri zvona: jedno je bilo teško 630, drugo 305, a treće 189 kilograma(70). 
Fra Jerko Pavelić je napravio glavni oltar 1903. godine, a nadbiskup Stadler posvetio crkvu 15. kolovoza iste godine. Iako su pređašnji samostan i crkva bili posvećeni sv. Petru apostolu, zbog značenja Gospine slika, patronom je postalo Gospino Uznesenje.
Zbog povoljnog financijskog položaja, u kojem se ramska zajednica nalazila početkom 20. stoljeća, 1913. godine je odlučeno da se gradi novi samostan, za koji se mislilo da je trebao koštati do 25.000 kruna. Godine 1914., bio je pribavljen materijal, nađeni su majstori, franjevci su počeli izgradnju novog samostana po nacrtu poduzetnika i graditelja Franje Holza(71) koji je za rješenje ulazne fasade bio inspiriran fasadom Franjevačke gimnazije u Visokom. Početkom aprila počeli su radovi, a istovremeno se vadio kamen "munjika". Majstore iz Imotskog predvodio je Marko Rako, a pomoćni radnici su bili odabrani među stanovništvom ramske župe. Zbog početka Prvog svjetskog rata, završeni si bili samo podrumski zidovi i postavljene stropne grede. Novac koji je proračunat za izgradnju cijele zgrade je bio potrošen. Uz novčanu pomoć ostalih samostana od po 300 kruna, 1917. godine završio se prvi kat samostana. Fra Franjo Jukić je 1920. uspio dovesti zgradu pod krov, jer je to bilo pogodno doba za gradnju. Jedan majstor radio je za 4 kg žita, dok je 1914. godine trebalo platiti 50 kg žita za jednog majstora. Godine 1921., zidane su pregrade i izmijenjene drvene grede, a 1930. godine, uz zajam od 50.000 dinara uzet od banke, napravljeni prozori i vrata, a samostanska zgrada konačno dovršena. Provincijal fra Josip Markušić je 4. studenog 1930. godine blagoslovio kuću i tada je nova samostanska zgrada useljena(72). 
Crkva je zapaljena 13. srpnja 1942. godine, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tada su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži dvojice majstora iz Fojnice i Jajca kao i više drugih kaleža, a izgorjeli su brojni arhivski dokumenti (vrlo stare matice), prepisi iz Ahiva apostolskih vikara u Bosni, numizmatička zbirka i vrijedne knjige. Danas postoje matične knjige u prepisu od 1884. godine.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, u veljači 1943. godine, jedna je bomba(73) pogodila samostan, ali nije eksplodirala.
U jesen 1943. godine, tri ramska fratra su izgradili drvenu baraku koja je služila kao crkva. U proljeće 1944. godine, majstor Ilija Cvitanović, kojem su pomagali Luka Tomić sa Šćita, i Ivan Pavlović iz Jaklića, uz ostale majstore, su sagradili veću drvenu baraku koja je kao crkva služila sve do 20. lipnja 1956. godine, kada je srušena radi otpočinjanja radova na obnovi crkve. Bila je duga 27, a široka 11 m, a za "svetište" su iskorištene ruševine zapaljene gospodarske zgrade. Izbijen je jedan zid koji se naslanjao na baraku. U tom prostoru je, osim oltarskog prostora i svetišta, napravljena i sakristija iza oltara, a nad sakristijom kor za pjevače. Baraka je imala dva reda drvenih stupova. Zato je i dobila naziv "bazilika". Baraka je pokrivena krovnom ljepenkom. Na pročelju barake nacrtan je franjevački grb i postavljen natpis: "Ovo je kuća Božja i vrata nebeska(74)". 
Sa uspostavom nove vlasti, izvršeno je registriranje uništenog i izgubljenog i procjena ratne štete u Rami, jer se očekivalo da će Jugoslavija dobiti reparacije od pobijeđenih sila. Kao registriranu ratnu šteta za samostan i crkvu na Šćitu, gvardijan je zapisao: " knjižnica, crkveno ruho i namještaj 30 milijuna, muzejske stvari 2,631.000 dinara, matice i arhiv 200.000, kućni namještaj u samostanu i u dvije kuće na Draševu 800.000, stoka 318.000 dinara, zgrade i crkva 22.631.000, živežne namirnice 30.000, stočna hrana 125.000 dinara, vino i rakija 350.000 dinara, gospodarski strojevi i alat 74.000, gotov novac 90.000, i ostalo. Ukupno 47.163.000. Povjerenstvo za štetu u Prozoru priznala je sumu od 44.413.000 dinara"(75). 
Godine 1949., radove raščišćavanja unutrašnjosti spaljene crkve je inicirao i njima rukovodio gvardijan fra Jerko Petričević: srušeni su poprečni zidovi i stupovi, sav kameni materijal iznesen van crkve, zvona podignuta na zvonik i izvršeno pokrivanje zvonika daskom. (76) 
U proljeće 1955. godine, fra Jerko Petričević je, pripremajući se za obnovu crkve, zagasio "preko dva vagona kreča". Projekt za obnovu crkve, u Mostaru, je uradio inžinjer fra Pijo Nuić. Sa poduzetnikom Ilom Juričićem sa Šćita, fra Marijan Brkić je, 17. lipnja 1956. godine, sklopio ugovor za izvođenje radova na crkvi, a tri dana kasnije su otpočeli radovi: izvršena je dekompozicija zidova crkve i stare sakristije, a materijal složen i sortiran za njegovu ponovnu ugradnju. Prve godine obnove, stanovništvo župe je dalo novčani godišnji prilog od po 1.000 dinara po domaćinstvu, te pomagalo kao fizička radna snaga (oko 2.000 nadnica). Župljani su očistili i složili sav kameni materijal, dovukli sav potrebni pijesak i šljunak za beton, usjekli svu potrebnu drvenu građu. Odustalo se od bazilikalnog rješenja i primijenjeno je rješenje sa jednovodnim drvenim krovištem pokrivenim crijepom iz Kikinde. Ovi radovi su bili završeni 4. listopada 1956. godine, a crkva službeno otvorena 4. studenog 1956. godine, svečanom misom, kojom je koncelebrirao kustos Bosanske provincije, fra Vlado Karlović. Izvedeni radovi su bili finansirani prilozima Udruženja katoličkih svećenika od 200.000 dinara, zajmom Provincije bosanskih franjevaca od 250.000 dinara, te zajmom od 1.500.000 dinara koji je odobrilo provincijalno starješinstvo(77). 
Godine 1957., na crkvi su postavljeni prozori od katedralnog stakla(78), postavljeni su bočni oltari, klupe, izgrađena korska galerija, betoniran crkveni pod, popravljen toranj, a samostanska zgrada pokrivena crijepom (do tada je jedan dio pokriven eternitom, a drugi, trijeskom), te je nabavljeno nešto namještaja za samostansku zgradu(79). 
Tokom 1958. godine, crkva je ožbukana iznutra i obijeljena vapnom, a napravljen je i veliki kameni oltar, a umjesto zidova isturenog samostalnog krila na istočnoj strani, srušenog u ratu, napravljen je balkon. Crkveni oltar je obložen mramornim kamenim pločama, pod crkve popločan terazzo pločama, postavljene su klupe, ispovjedaonice i drugi namještaj. Jednovodno krovište crkve se nije pokazalo dobrim rješenjem, jer je krov prokišnjavao(80). 
Za vrijeme gvardijana fra Eduarda Žilića, bili su nastavljeni radovi popločavanja ispred crkve, a 13. srpnja 1965. godine, započelo je preuređivanje cijele krovne konstrukcije, prema rješenju građevinskog tehničara Željka Mirkovića, dok je glavni majstor bio zidar Ivan Gregović iz Beograda. Povremeni stručni konzultant bio je arhitekt Emil Vičić iz Konzervatorskog instituta u Zagrebu. Skinut je krov sa crkve, iznad stupova izvedena armiranobetonska greda, a zatim nadzidani zidovi glavne lađe za cca 4,40 m, a zatim je postavljena drvena krovna konstrukcija iznad tri lađe: iznad glavne lađe dvostrešno krovište, a iznad bočnih, jednostrešna. Crkva je na taj način dobila nekadašnji bazilikalni oblik. Krovovi su bili pokriveni eternit pločama. 
U ovom periodu izvršeni su radovi naknadnog postavljanja hidroizolacije. Iznad temelja urađenih od kamena vapnenca, presijecan je kampadno zid od munjike i ubacivana hidroizolacija, a sanirano je i napuknuće zida, uvjetovano slijeganjem tla, na istočnoj strani crkve. 
Godine 1966., podignute su dvije sakristije i dograđen je zvonik, koji je dobio vitkiji izgled. Visina od tla do vrha križa iznosi 40,05 m. Majstor Angelo Vicari iz Bugojna izvršio je oblaganje zidova crkve mramornim pločama, u enterijeru, u visini od 175 cm, mjereno od poda. Sokl zidova crkve u eksterijeru je obložen kamenim pločama sarajevske hreše, otporne na mraz, snijeg i niske temperature, a oko crkve je postavljen pločnik. 
Od 1967. do 1969. godine, uređivana je unutrašnjost crkve.
U srpnju 1984. godine, Predrag Krošnjar i studenti arhitekture Bojan Jovanović i Goran Tijanić, izradili su snimak Projekat postojećeg stanja samostana u Šćitu(81), što je poslužilo kao podloga za izradu Idejnog rješenja adaptacije i dogradnje Franjevačkog samostana na Šćitu, urađen u prosincu 1984. godine u Sarajevu(82). Ovim projektom je bila predviđena dogradnja samostana na njegovoj južnoj strani. Rješenje dato ovim projektom nije primijenjeno prilikom dograđivanja samostana.
Godine 1986., započela je gradnja novoga trakta samostana, prema novom idejnom projektu arhitekata Vinka Grabovca i R. Markovića, urađenom u Sarajevu, studenog 1985. godine. Novi samostan (katnosti podrum+prizemlje+mezanin+dva kata+mansarda) izgrađen je za stanovanje, a postojeći je iskorišten za smještaj kulturnih i umjetničkih sadržaja. 
Prema Izvedbenom projektu, urađenom od strane arhitekata Damira Derjanovića i Emila Bersaka, u Zagrebu 1999. godine, izvršeni su radovi adaptacije i dogradnje postojećeg samostanskog objekta (iz 1913.-1930.). Postojećem samostanskom objektu, katnosti podrum+prizemlje+2 kata, je dograđena potkrovna etaža, a između postojeće samostanske zgrade (iz 1913.-1930.) i ranije izgrađene garaže na istočnoj strani samostanske parcele, interpolirana je kinodvorana u suterenskom dijelu, a kapela, kuhinja i trpezarija za goste u prizemnom dijelu. 
Od 9. lipnja 2001. godine, na Šćitu djeluje humanitarna organizacija "Kuća mira Franjevačkog samostana Rama-Šćit" u čijem je programu planiran rad s traumatiziranim ljudima i programi duhovnog karaktera, kao i različiti programi pomirenja.

2. Opis dobra

Cjelina samostana se, u građevinskom smislu, sastoji od: 
- ostataka stare samostanske zgrade - objekt 1 (sagrađena 1856. godine, urušila se 80-ih godina 20. stoljeća),
- Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije - objekt 2 (obnovljena 1873.-1881. godine; zapaljena 1942. godine; obnovljena 1956. godine; preuređena-vraćeno bazilikalno rješenje 1965. godine),
- nove samostanske zgrade - objekt 3 (sagrađena 1913.-1930. godine; adaptirana i dograđena potkrovna etaža 1999. godine), 
- južne dogradnje samostana - objekt 4 (gradnja započela 1986. godine),
- zapadne dogradnje samostana - objekt 5 (gradnja započela 1999. godine), 
- objekta suvenirnice, na krajnjoj sjevernoj granici samostanske parcele (izgrađen oko 1999.-2000. godine),
- hortikulturno rješene parkovske površine sa uređenim stazama i skulpturama.
Ostaci stare samostanske zgrade - objekt 1
Objekt se urušio u zadnjih 20-ak godina 20. stoljeća, tako da je sada in situ ostala samo podrumska etaža objekta i zidovi I. kata objekta. 
Na temelju snimaka - tehničkih nacrta objekta, urađenih prije njegovog rušenja, kao i na temelju starijih fotografija objekta, opisa navedenih u povijesnom dijelu, te zatečenog stanja objekta, proizilazi: 
- objekt je imao podrum, prizemlje i kat, a bio je pokriven drvenim četverovodnim krovištem, a kao pokrov korištena je drvena šindra;
- obimni zidovi podruma i prizemlja objekta bili su zidani od kamena, a kao vezivo se koristila vapnena žbuka, dok su obimni zidovi katne etaže, kao i pregradni zidovi kata, bili urađeni od bondručne konstrukcije; obimni zidovi podruma su imali debljinu od cca 75 cm, obimni zidovi prizemlja cca 65 cm;
- na kraćim fasadama objekt je imao po tri prozorske vertikale, a na dužim po četiri;
- zbog terena u nagibu (nagibnica terena od istoka prema zapadu), podrum je bio urađen ispod pola objekta, na njegovoj istočnoj strani; podrumska prostorija ima svijetle mjere 5,85 x 18,60 m, imala je drvenu stropnu konstrukciju, a rasponi greda su poduhvaćeni drvenom gredom podvlakom, postavljenom u smjeru sjever-jug, oslonjenom na bočne zidove i 5 drvenih stupova, presjeka 16x16 cm, postavljenih na međurazmacima od cca 270 cm. Ulaz u podrum je sa istočne strane, preko dvokrilnih drvenih vrata, dimenzija 132x180 cm, postavljenih na sredini zida. Na istočnom podrumskom zidu postavljena su 4 prozora, dimenzija 54x65 cm, simetrično, dva lijevo, a dva desno od ulaznih vrata. Na bočnim podrumskim zidovima se nalazi po jedan prozorski otvor, na sjevernom zidu otvor dimenzija 10x35 cm, a na južnom 30x30 cm. Svi podrumski prozori su imali kamene šembrane i demire od kovanog željeza; 
- ulaz u prizemlje objekta bio je na istočnoj strani objekta, preko dvokrilnih drvenih vrata, dimenzija 104x220 cm. Preko ulazne partije pristupalo se komunikacijskom traktu-hodniku, dimenzija cca 2,40x18,30 m, postavljenom u smjeru sjever-jug. Iz hodnika se pristupalo u 5 soba (dimenzije u metrima: 4,35x7,50; 2,90x4,35; 4,35x7,50; 4,45x6,45; 4,45x5,10) i pomoćnim prostorijama. Jednokrakim drvenim stubištem, koje se nalazilo lijevo od ulaznih vrata u objekt, pristupalo se katnoj etaži. Svi prozori soba u prizemlju imali su dimenzije 90x120 cm, nalazili su se u prozorskim nišama, iznad kojih su bili kameni nadvoji. Svi su imali demire od kovanog željeza;
- dispozicija soba na katu je bila identična onoj u prizemlju objekta, prozori su bili dimenzija 90x120 cm, ali nisu imali demire od kovanog željeza. Doksat na katu, sa istakom od cca 90 cm, postavljen iznad ulaznih vrata, naglašavao je ulaznu partiju i pružao zaštitu od kiše;
- objekt je imao ukupno 4 dimovodne vertikale, koje nisu prolazile kroz krov, nego je evakuacija dima vršena preko krovnih badža.
Crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije - objekt 2
Uzdužna osovina crkve je orijentirana po smjeru azimuta sjever-jug. Objekt crkve pripada tipu trobrodnih bazilika. Ukupna vanjska gabaritna širina objekta je 19,20 m, a dužina, uključujući i sakristije na južnoj strani, je cca 43,20 m. 
Ukupne svijetla širina unutrašnjeg molitvenog prostora crkve je cca 17,20 m, a svijetla dužina 35,60 m. Unutrašnji prostor je sa dvije kolonade od po 6 stupova, dimenzija 80x80cm, podijeljen u tri broda: svijetla širina srednjeg je 7,70 m, a bočnih brodova 4,95 m. Po uzdužnom smjeru crkve, stupovi su postavljeni na međurazmacima od 4,40 m. Svijetla visina glavnog crkvenog broda je 13,62 m, mjerena od kote poda crkve, dok je svijetla visina bočnih brodova crkve cca 8,90 m.
U nadzicima srednjeg broda, visokim cca 4,57 m, koji se pružaju paralelno sa podužnom osovinom crkve, su postavljeni polukružni prozori, simetrično, po sedam na istočnom i na zapadnom nadzitku glavne lađe. Kasnije će zadnji par prozorskih otvora, na južnoj strani crkve, pozicioniranih iznad svetišta crkve, biti zazidan. Iznad glavne lađe postavljena je ravna armiranobetonska ploča, oslonjena na ramovske okvirne armiranobetonske nosače, postavljene u rasteru nosivih stupova crkve. Ramovi su, u smjeru sjever-jug, cijelom dužinom glavne crkvene lađe, ukrućeni podužnom armiranobetonskom gredom (presjeka 40x40 cm), postavljenom u tjemenu ramova. Tavanica u podgledu ima izgled kasetirane tavanice.
Iznad bočnih brodova su također ravne armiranobetonske ploče, poduhvaćene armiranobetonskim gredama, postavljenim u rasteru nosivih stupova crkve.
Iznad ulaznog dijela je korska galerija, kojoj se pristipa dvokrakim stubištem, pozicioniranim uz istočni zid crkve. Galerija je duboka cca 6,75 m. Armiranobetonska konstrukcija tavanice galerije, debljine cca 15 cm, je izvedena stubasto, u tri razine (jedan od razloga je raspored korskih pjevača) sa visinskim denivelacijama od po cca 17-20 cm. Konstrukciju ploče nose čeona greda-podvlaka, presjeka 40x40 cm, oslonjena na bočne zidove crkve, kao i na 2 armiranobetonska stupa, presjeka 43x43 cm, 6 primarnih armiranobetonskih nosača (postavljenih paralelno sa podužnom osom crkve), i dva sekundarna armiranobetonska nosača, postavljena upravno na primarne, a cjelokupna konstrukcija ima u podgledu izgled kasetirane tavanice. Korska galerija je, preko vrata postavljenih u zapadnom zidu crkve, toplom vezom povezana sa samostanom.
Iz tekstualnog dijela, kao i iz predmjera i predračuna Tehničkog elaborata(83), poglavlje 1., Izrada novog kora sa proširenjem, saznajemo da je pređašnja konstrukcija kora bila izvedena od drveta, imala dubinu od 5 m, širinu od cca 17 m, te da je bila postavljena za cca 1 m niže od sadašnjeg kora-galerije. Galerija je imala plafonsku konstrukciju, a bila je popođena drvenim brodskim podom. Također saznajemo da je samostan, i prije 1966. godine, bio prolazom i stubama povezan sa korskom galerijom. Predračunska vrijednost demontaže stare korske galerije i izrade nove, sa armiranobetonskom pločom i armiranobetonskim nosačima-podvlakama (podgled korske konstrukcije ima oblik kasetirane tavanice), 1966. godine, iznosila je 2.936.800 tadašnjih, starih dinara.
Stupovi su izvedeni od kamena munjike(84), nosivosti cca 7 kg/cm2, a zarubljivanje kutova 4 stupa u visini od cca 3 m i njihovo oblaganje mermernim pločama u oltarskom dijelu crkve, izvršeno je iza 1966. godine. 
U istom periodu, na južnoj strani crkve, lijevo i desno od zvonika, dograđene su 2 sakristije (unutrašnjih mjera 4,87x6,68 m), koje su povezane hodnikom, dimenzija 1,37x4,45 m. Vrata na južnoj fasadi crkve služe kao pomoćni ulaz, vode u hodnik, a kroz sakristije se može pristupiti u molitveni prostor crkve. Između sakristija je toranj, gabaritnih mjera podnožja od cca 4,45x4,45 m i visine, od tla do vrha križa, od cca 40,05 m. Debljina zidova tornja u njegovom podnožju iznosi cca 100 cm. Zidovi zvonika su po vertikali raščlanjeni sa tri profilirana vijenca, a iznad posljednjeg vijenca nalazi se prozračna, sa po dva lučno zasvedena otvora ostavljena na svakoj strani zvonika, etaža sa crkvenim zvonima, sa timpanonskim završecima zidova tornja. Iznad te etaže nalazi se šatorasti krov pokriven bakrom, na čijem vrhu je postavljen križ. Na fasadama pretposljednje etaže zvonika su prozori-bifore, dok su na nižim etažama južne fasade zvonika postavljena još dva prozora-okulusa.
Prema nacrtu arhitekte Mladena Fučića, urađenom 27. travnja 1968. godine u Zagrebu, izvedeno je svetište i glavni oltar. Svetište je denivelirano za +0,30 m (u odnosu na pod crkve), a dodatno je naglašeno kamenom balustradom. Glavni oltar je urađen od monolita bračkog kamena, dimenzija 150x150x102 cm, koji je postavljen na kameni postament (dimenzija 400x442 cm) na koti +0,45.
Ulazna, sjeverna fasada crkve je sa tri profilirana horizontalna vijenca po vertikali raščlanjena u četiri polja: prvo, prizemno, drugo «galerijsko», treće, u zoni nadzidaka iznad glavne crkvene lađe i četvrto, u zoni timpanona krova iznad središnje lađe. Na fasadi ukupno ima 6 otvora, koji su pozicionirani tako da formiraju pravilan jednakostranični trokut. U prizemnom dijelu ulazne fasade smještena su glavna ulazna vrata sa polukružnim završetkom, naglašena ulaznim portalom, i sa svake strane po jedna bočna, pomoćna vrata sa polukružnim završetkom, dakle ukupno 3 otvora u bazi gore navedenog trokuta. U «galerijskom» polju ulazne fasade su dva prozorska otvora sa polukružnim završetkom, dok je u trećem polju jedan prozor okulus. Svi otvori, i vrata i prozora, naglašeni su profiliranim vijencima. Plitke vertikalne lizene, u drugom, trećem i timpanonskom polju fasade, dodatno raščlanjuju horizontalna polja fasade. 
Tokom Drugog svjetskog rata, točnije 1942. godine, u požaru je stradala ramska crkva, sakristija i knjižnica samostana. Tom prilikom izgorjela je slika Blažene Djevice Marije, rad A. de Rohdena iz 1892. godine i slika Sv. Ignacije izgoni đavola, rad nepoznatog autora bliskog Rubensovoj školi slikanja. Također, uništeno je crkveno ruho, desetak kaleža, od kojih su dva bili filigranski radovi majstora Tometinovića iz Jajca, a dva fojničkih majstora Ostojića, te tri pokaznice. Knjižnica je imala vrijedne povijesne i teološke knjige, matice pisane od 1781. godine i arhivsku građu. Iz tog perioda sačuvan je Carski ferman - dopuštenje o obnovi crkve iz 1872. (85) godine. (Lucić, 2002., 116.)
Na prelazu iz 19. u 20. stoljeće, u ramskoj crkvi su postavljene orgulje, koje su nekada pripadale crkvi iz bečkog predgrađa Altlerchenfelda(86). 
Umjetnički radovi na obnovi crkve su započeti 1966. godine i trajali su do oko 1970. godine. Tadašnji gvardijan fra Eduard Žilić je tražio umjetnike koji će oslikati unutrašnjost crkve. Tim povodom je u crkvu dolazio Augusto Ronaechi, profesor umjetnosti iz Rima, specijalist za mozaike, koji je radio na mozaicima u Crkvi Krista Kralja u Beogradu. Zatim je iz Zagreba pozvao Pavla Sušilovića zbog ponude za izradu prozora(87). Godine 1967., na Šćitu je boravio inžinjer Mladen Fučić koji je izradio nacrte za mermerni oltar presvete euharistije i za dva sporedna oltara. Vitraže na prozorima, na trojnim vratima na ulazu u naos crkve i na rozeti je uradio slikar Josip Poljan. Isti slikar je uradio i pozlaćeni bakarni tabernakul, koji u svom središtu prikazuje scenu večere u Emausu. (Lucić, 2002., 191.)
Tri zidne slike u apsidi (južna strana crkve) je uradio 1968. godine Josip Biffel(88). Slike su rađene u keim tehnici. One se ubrajaju među najbolja slikareva ostvarenja.
Na središnjoj slici, koja ima najveće dimenzije - 72 m2, je predstavljena Marija zaštitnica ramskog puka. Slika pokušava sjediniti prošlost i sadašnjost, odnosno djelovanje i patnje naroda i fratara kroz povijest. Slika je podijeljena na tri dijela. Donji uski dio prikazuje kako ramski narod počiva na kostima svojih predaka, kako se iz kostiju, na predlošku starozavjetnog proroka Ezekijela, rađa novi život. Slijedi drugi dio, dio zemaljskog života: ramski narod sa svojim fratrima uzdiže ruke prema «Majci od milosti»(89) koja je iz visine oborila svoj pogled, raširila ruke i krajeve plavo-žutog plašta da prihvate te molitve. Zanimljivo je da su Ramljani prikazani u svojoj narodnoj nošnji. U nebeskoj sferi uz Mariju su predstavljeni sa njene desne strane Franjo Asiški i Nikola Tavelić. Sv. Franjo je predstavljen u blagom pogledu prema zemlji u razgovoru sa vukom - personifikacija pomirenja tamo gdje se ono ne očekuje. Tavelić, Šibenčanin i misionar u Bosni i Jerusalimu je predstavljen u vatri sa križem u ruci, glave podignute ka nebu. Sa Marijine lijeve strane je predstavljen sv. Anto, propovjednik i jedan od najpoštovanijih svetitelja, kako gazi mač čovjeku. Do njega stoji sijedi franjevac - fra Anđeo Zvizdović, s podignutim križem u desnoj ruci i Ahdnamom (poveljom) u lijevoj. Uz njegove noge je skupljena četvoročlana obitelj. (Šarčević, 2003., 77.-79.)
Na istočnoj strani južnog zida predstavljena je scena Rođenja Marijinog. Dimenzija slike iznosi 27 m2. U središnjem dijelu slike predstavljena je Ana na krevetu sa malom Marijom u rukama. Njima prilaze tri žene. U pozadini slike, u gornjem desnom dijelu, su predstavljene još dvije žene kako prinose darove, grožđe i jagnje. U središtu donjeg dijela slike su predstavljene dvije žene. Jedna od njih drugoj iz krčaga sipa vodu u posudu.
Na zapadnoj strani južnog zida predstavljena je scena Dolazak Duha svetoga nad Mariju i apostole. Dimenzija slike iznosi 27 m2. Središnji lik slike je Marija oko koje su predstavljena dvanaestorica apostola sa rukama podignutim ka nebu, odakle padaju po njima plameni jezičci. U dnu slike, u njezinom desnom kutu, je predstavljen svećenik ruku sklopljenih u molitvu, a pored njega mlada žena.
Biffel je u jednoj niši izradio i sliku sv. Terezije. Također, on je oslikao i korsku ogradu u grafito tehnici, prikazavši simbole sakramenata i posljednje stvari čovjeka. Isti umjetnik je izradio i četrnaest postaja Križnog puta u tehnici ulje na platnu. 
Nešto kasnije, Đuro Seder je uradio veliku oltarsku sliku sv. Ante i Put križa na Gračacu, te oltarsku sliku sv. Nikole Tavelića na Orašcu. 
Kao lice i naličje vrata, 1997. godine akademski skulptor Kuzmo Kovačić(90) uradio je na istočnom zidu crkve tzv. Gospina vrata, spojivši tako dva lika i dva predanja, s jedne strane ramsku Divu(91), a sa druge Gospu - Majku od Milosti - sadašnju Gospu Sinjsku(92). 
Sa vanjske strane vrata, u dubokom reljefu (bronca, 290x155), Kovačić je predstavio Divu Grabovčevu(93) kako počiva u grobu sa rukama položenim na trbuh, otkrivenih grudi i glave pokrivene ramskom kapom. Oko nje je planinsko cvijeće, ovce i pas. Diva je predstavljena u otvorenom grobu, što simbolično predstavlja rađanje novog života, uskrsnuće. Iznad groba, ispod izlivenog stakla, postavljena su tri simbola izrađena od zlata, rad zlatara Franje Rodića: križ, sidro i srce, odnosno, vjera, nada i ljubav, kao tri kršćanske vrline. U dnu vrata, tiskanim latiničnim slovima, stoji natpis: «Zlo u mraku ima oči, a na svjetlu oslijepi.» (94)
Na unutrašnjoj strani Gospinih vrata, Kovačić je izradio, također u dubokom reljefu, onu istu Gospu, sadašnju Sinjsku, kako je dva fratra odnose. Iznad slike, u vrhu vrata su, ispod izlivenog stakla, vidljivi naprijed opisani simboli vjere, nade i ljubavi. 
S Gospinih vrata posebno je odljeven Gospin lik s okvirom (80x70 cm). Reljef je ukrašen zavjetnim darovima i poludragim kamenjem koje je priložio zlatar Franjo Rodić. Kruna Gospe od Milosti je ukrašena sa dvanaest zvijezda. Jedanaest zvijezda je izliveno od srebra, nakon čega su pozlaćene. Dvanaesta zvijezda je načinjena od plavog kamena - royal topaza. Reljef također ukrašava i drugo poludrago kamenje, četiri crvena granata, pet plavih rayal topaza i osam velikih bezbojnih akvamarina.
Nešto ranije, točnije 1955. godine, Gabriel Jurkić je, na temelju poziva tadašnjeg gvardijana fra Marijana Brkića, izradio sliku Ramska Gospa sa anđelima i narodom. Sliku je izradio na temelju fotografije slike Alberta de Rohdena - Gospa Ramska iz 1892. godine, a koja je izgorjela zajedno s crkvom, 1942. godine., Jurkićeva slika je nešto manjih dimenzija od originalne, a uz to, umjetnik joj je dodao svoj pečat koji se ogleda u prikazivanju bosanskog krajolika i likova u narodnim nošnjama koji prate odnošenje Gospine slike u Sinj.
Nove samostanska zgrada - objekt 3
Zgrada samostana, gabaritnih dimenzija 10,80x35,70 m, je zdanje koje ima podrum, prizemlje, prvi i drugi kat, a godine 1999. dograđena je mansardna etaža. U konstruktivnom pogledu, radi se o dvotraktnoj zgradi: komunikacijski trakt-hodnik krila manastira, na istočnoj strani gleda plato ispred crkve, dok su u širem traktu smještene prostorije, koje su orijentirane prema zapadnoj strani. U vertikalnom pogledu, etaže krila samostana povezane su preko dviju stubišnih vertikala, pri čemu je stubište na južnoj strani novijeg datuma-rezultat je radova adaptacije iz 1999. godine. 
U podrumskoj etaži, u dijelu ispod šireg samostanskog trakta(95), su spremišta, garderobe sa sanitarijama i jedna manja klub-sala na sjevernoj strani. U istočnom dijelu prizemlja smešten je župni ured, a izdvajaju se još tri cjeline: komunikacijski hol, dnevni boravak, sanitarni čvor i kuhinja, te posebna blagovaonica i sanitarni čvor za časne sestre. Na prvom katu se izdvajaju sljedeće cjeline: komunikacijski trakt na istočnoj strani, apartman i radna soba gvardijana na sjevernoj strani; manji dnevni boravak i fratarska blagovaonica. Toplom vezom na južnoj strani prvog i drugog kata, objekt 3 je spojen sa objektom 4. Na drugom katu su cjeline komunikacijskog trakta na istočnoj strani, veća sala za sastanke, učionica i apartmani, dok su u potkrovnoj etaži male sobe sa sanitarijama. Ova etaža cijelim svojim obimom ima prozore, tako da se iz soba pruža jedinstven pogled na Ramsko jezero.
Uz istočnu stranu ovog objekta prislonjena je, kroz tri etaže, veranda. Fasada je obložena kamenom munjikom, po vertikali raščlanjena sa 4 profilirana vijenca. Prilikom adaptacije samostanske zgrade 1999. godine, postavljeni su novi prozori sa dvostrukim izolacionim ostakljenjem, «ventilirajuće» krovište pokriveno Bramac crijepom, postavljeni bakarni oluci, dok su u enterijeru, drvene stropne tavanice (sa nasipom šute i tzv. «slijepim podovima») zamijenjene polumontažnim Fert tavanicama, donekle povećana svijetla visina prostorija, promijenjena plafonska konstrukcija (bila žbuka na trski), postavljeni novi podovi: umjesto vinaz-pločica u hodnicima su postavljeni «plivajući podovi sa izolacionim slojevima» od kamenih ploča, a umjesto teraca u sanitarnim čvorovima su postavljene keramičke pločice; izvršena je djelomična sanacija postojećeg stubišta, a uspostavljeno je i novo, pomoćno stubište na istočnoj strani, kao i lift.
Godine 1991., prilikom proslave sedamstogodišnjice djelovanja franjevaca u Bosni, pokrenuta je akcija darivanja umjetničkih djela za ramski samostan. Odazvali su se mnogi umjetnici, tako da danas ovaj samostan posjeduje značajna i vrijedna umjetnička djela. Prilikom posjete samostanu, dan nam je na raspolaganje sljedeći popis umjetničkih djela:

AUTOR, TEHNIKA i NAZIV
1. Ivan Lacković Croata mapa - grafika Podravski križni put
2. Ivan Lacković Croata mapa - grafika Kronika nevolje, 1993.
3. Ivan Lacković Croata mapa - grafika -
4. Ivan Lacković Croata mapa - grafika -
5. Ivan Lacković Croata mapa - grafika -
6. Ivan Lacković Croata mapa - grafika -
7. Ivan Lacković Croata mapa - grafika -
8. Ivan Lacković Croata mapa - grafika -
9. Ivan Lacković Croata mapa - grafika -
10. Ivan Lacković Croata mapa - grafika -
11. Dorotić Branimir - Istok/Zapad
12. Izidor Popijač Žiga duborez Krist
13. Vasilije Jordan - -
14. Branko Bahunek - -
15. Kuzma Kovačić skulptura Posljednja večera
16. Kuzma Kovačić skulptura Diva Grabovčeva
17. Kuzma Kovačić skulptura Majka od milosti
18. Kuzma Kovačić skulptura Gospina vrata
19. Kuzma Kovačić skulptura -
20. Josip Botteri Dini ulje na platnu Fra Jerko Petričević
21. Josip Botteri Dini ulje na platnu Sv. Nikola Tavelić
22. Stjepan Večenaj - -
23. Dubravka Vojnović - -
24. Josip Vaništa - -
25. Ljubomir Perčinlić - -
26. Ivan Rabuzin ulje na platnu Mađarevo
27. Martin Mehkek - -
28. Ivan Večenaj ulje na staklu -
29. Ivica Propadalo - -
30. Franjo Vujčec - -
31. Laora Blažević ulje na platnu Fra Bono Milišić
32. Mile Blažević skulptura, bronza, 4 m Ramski križ
33. Mile Blažević skulptura, bronca, 2,6 m,Ramska majka
34. Mile Blažević skulptura, bronca Medaljon, fratar sa narodom
35. Mile Blažević skulptura, teracotta, 80 cm,Ramski križ, 4 verzije
36. Mile Blažević skulptura, teracotta, 90 cm, Medaljoni, fragmenti Ramskog križa
37. Mile Blažević skulptura, teracotta, 30 cm, Ramski križevi, 4 verzije
38. Mile Blažević tempera, gvaš Ramski križ, 5 verzija
39. Mile Blažević ulje na platnu Fra Anto Ravlić
40. Jure Žaja skulptura, bronca Gospa
41. Josip Kovačić - -
42. Marko Gugić - -
43. Sonja Hržina - -
44. Marko Majstorović - -
45. Vanja Radauš - -
46. Vanja Radauš - -
47. Vanja Radauš - -
48. Vanja Radauš - -
49. Petar Valdegg - -
50. Novak Demonjić - Fra Ivo Žilić
51. Silva Kvasina - -
52. Edin Numankadić - -
53. Ljiljana Ivanišević - -
54. Biljana Sesar - -
55. Florijan Mićković - Sjećanje
56. Zlatko Melher - Urbano u duhovnom
57. Drago Bušić skulptura Drvo života
58. Drago Bušić reljef Šimun Ciranec
59. Zvonimir Gračan skulptura -
60. Dragutin Dubravčić skulptura -
61. Josip Stipeč skulptura Barka II., 1993.
62. Franjo Primorac ulje na platnu Fra Miroslav Abaz
63. Franjo Primorac - Patos i svjetlost Hrvatske
64. Vlado Puljić - Ćilim Bosne
65. Ilija Marušić - Samostan i crkva u Rami
66. Ferdo Kovač duborez -
67. Ferdo Kovač - Poslije grijeha milost
68. Dragana Nuić - -
69. Nina Acković - -
70. Igor Magić skulptura Zlatarevo zlato
71. Peruzović-Botteri pastel Sin Čovječji
72. Ana Marija - 1994.
73. Hrvoje Marko Peruzović ulje na platnu, 50x60 cm, Uskrsnuće, 1994.
74. Rudi Labaš ulje na platnu Fra Nikica Miličević
75. Rudi Labaš ulje na platnu Fra Bono Ivandić
76. Zvonimir Perko - -
77. Mladen Soldo - -
78. Robert Alilović akvarel Samostan - pogled sa jezera
79. Robert Alilović ulje na platnu Fra Marijan Brkić
80. Mladen Mikulin skulptura, bronca Fra Grga Martić
81. Stjepan Gračan skulptura, bronca Raspelo
82. Nada Pivac ulje na platnu Fra Mladen Lucić
83. Ante Čulo ulje na platnu Samostan i crkva u Rami
84. Gabrijel Jurkić ulje na platnu Ramska gospa sa anđelima i narodom
85. Gabrijel Jurkić ulje na platnu Fra Kazimir Ivić
86. Đuro Seder ulje na platnu Ramski mučenici
87. Đuro Seder ulje na platnu, 185x133 cm, Pad pod križem
88. Đuro Seder ulje na platnu, 185x132 cm, Raspeće
89. Đuro Seder ulje na platnu, 185x132 cm, Isus među narodom
90. Đuro Seder ulje na platnu Gospa
91. Đuro Seder ulje na platnu Sv. Franjo sa braćom
92. Đuro Seder ulje na platnu Fra Pavo Kudić
93. Vlatko Blažanović ulje na platnu, 90x116 cm, Golgota
94. Vlatko Blažanović ulje na platnu Diva Grabovčeva
95. Vlatko Blažanović ulje na platnu Fra Ivan Džolan
96. Vlatko Blažanović ulje na platnu Fra Antun Antunović
97. Vlatko Blažanović ulje na platnu Fra Ljubo Lucić
98. Vlatko Blažanović ulje na platnu Posljednja večera
99. Vlatko Blažanović mozaik Isus utišava oluju
100.Vlatko Blažanović mozaik, 120x100 cm Madona sa djetetom (96)
101.Vlatko Blažanović ulje na platnu Gestemani
102.Anđelko Mikulić ulje na platnu -
103.Anđelko Mikulić ulje na platnu Fra Anto Ravlić
104.M. Ozrenski ulje na platnu Fra Ivo Žilić
105.M. Ozrenski ulje na platnu Fra Franjo Žilić
106.Irfan Hozo ulje na platnu Fra Ljubo Lucić
107.Josip Biffel ulje na platnu Fra Eduard Žilić
108.Josip Biffel zidna slika Gospa ramska
109.Josip Biffel zidna slika Duhovi
110.Josip Biffel zidna slika Mala Gospa
111.Josip Biffel ulje na platnu 14 postaja Križnog puta
112.Josip Biffel zidna slika Sv. Terezija
113.Josip Biffel friz na koru sakramenti
114.Josip Poljan vitraži -
115.Branimir Jakelić ulje na platnu Fra Julijan Jurković
116.Ante Mamuša ulje na platnu Fra Eduard Lončar
117.Ante Mamuša ulje na platnu Diva Grabovčeva
118.P. Vojković ulje na platnu Fra Nenad Petrović
119.Igor Rončević ulje na platnu Fra Ivo Krešo
120.Dražen Trogrlić ulje na platnu Fra Mladen Lucić
121.Blaženka Salavarda mozaik, 150x57 cm Anđeo s trubom
122.Blaženka Salavarda mozaik, 140x70 cm Anđeo
123.Blaženka Salavarda mozaik, 110x85 cm Naviještenje
124.Blaženka Salavarda mozaik, 120x80 cm Madona sa djetetom
125.Blaženka Salavarda mozaik, 70x130 cm Bijeg u Egipat
126.Blaženka Salavarda mozaik, 120x80 cm Pieta II
127.Blaženka Salavarda mozaik, 180x120 cm Sv. Klara
128.Blaženka Salavarda mozaik, 180x120 cm Sv. Anto u ljiljanima
129.Blaženka Salavarda mozaik, 180x120 cm Stigme sv Franje
130.Edo Murtić akrilik na platnu, 114x146 cm, Krajolik sa sivim nebom
131.Miroslav Šutej, hemijska olovka na papiru, 140x100 cm Stigmatizacija I
132.Zlatko Keser ulje na platnu. 195x145 cm, Obraćanje sv. Franje
133.Igor Rončević - Četiri godišnja doba
134.Marko Vekić - Posljednja večera
135.Marko Vekić - Krštenje na Jordanu
136.Nada Pivac - Fra Mladen Lucić
137.Boris Jovanović - Fra Jerko Vladić
 
Južna dogradnja samostana - objekt 4
 
Vodeći se zahtjevima funkcionalnog povezivanja novog sa starim objektom samostana, dato rješenje objekta 4 ima dvije cjeline. Prva cjelina ima dvije etaže, a sastoji se od hola, te horizontalne komunikacione pasarele i sale u kojoj je smješten etnomuzej, kao spona staro-novo. Druga cjelina ima ukupno 6 etaža (podrum+prizemlje+mezanin+dva kata+mansarda) i u njoj se nalaze stambeni sadržaji.
U podrumu su smješteni: kotlovnica, šljakara, prostor za postrojenja, radione, skladišta i sanitarije, a u prizemlju i mezaninskoj etaži su smješteni poluapartmani i dnevni boravak za časne sestre. Prvi kat starog i novog objekta je na istoj razini, a zgrada starog samostana je sa dogradnjom povezana sa novim objektom u razini prizemlja i na prvom katu (pasarelom, kojom se, također, jednim krakom, pristupa galerijskoj etaži crkve). 
Na prvom i drugom katu novog dijela smješteni su tri apartmana i jedan poluapartman za svećenike, dvije gostinjske sobe, te rezervne sanitarije, na trećem su dnevni boravci, a u mansardi apartmani. Osnovna stambena jedinica je apartman sljedećeg sadržaja: dnevni boravak sa prostorom za razgovor i radni dio boravka, te spavaći dio sa kupaonicom.
Poluapartman se sastoji od ulaznog pretprostora sa garderobom i kupaonicom i prostora predviđenog za odmor, razgovor i spavanje.
Krov iznad sale u kojoj je smješten etnomuzej tretiran je kao ravni krov i ima 6 staklenih nadsvjetla postavljenih zenitalno, čime je osigurano veoma kvalitetno prirodno osvjetljenje sale.
Konstruktivni sustav objekta sastoji se od vertikalnih armiranobetonskih platana postavljenih na osovinskom rasteru od 3,80 m, odnosno 4,40 m, odnosno 6,80 m i horizontalnih katnih armiranobetonskih ploča, razapetih između tih platna. Gabaritne dimenzije višeg dijela objeka su cca 11x17,40 m, a fasadne ravni su veoma razuđene. Fasadni zidovi su obloženi fasadnom opekom.
U prostorijama samostana izložena je zavičajna etnografska zbirka. Zbirka je nastala krajem 20. stoljeća, zalaganjem fra Mije Džolana. Sakupljanje je nastavio sadašnji gvardijan fra Mato Topić. Pored odjevnih predmeta koji su se nosili tokom 19. i početkom 20. stoljeća, u zbirci su predstavljeni predmeti korišteni u gospodarstvu, prijevozna sredstva, tekstilna radinost, pokućstvo i tradicionalna arhitektura.
Zapadna dogradnja samostana - objekt 5
Između postojećeg samostana i garaže za motorna vozila, dograđena je, odnosno interpolirana, kinodvorana u suterenskom dijelu, te kapela, kuhinja i blagovaonica za goste u prizemnom dijelu. Zapadna dogradnja je dvoetažne katnosti (suteren + prizemlje). Objekt je dužinom orijentiran u smjeru sjever-jug, s južne strane prislonjen na južnu dogradnju samostana, tj. objekt 4.
Dispozicija prostorija sa funkcionalnim cjelinama po namjeni u ovom objektu je sljedeća: podrum-suteren: ulaz - foaje kinodvorane - sanitarni čvor (muški i ženski) - klub prostor sa šankom za posluživanje kave i pića - projekciona kabina - kinodvorana - garderoba izvođača - strojarnica osobnog lifta - tri skladišna prostora za potrebe samostanske kuhinje - skladišni prostor i sanitarni čvor (muški i ženski) za potrebe kuhinje za goste;
U prizemlju: pasaž između samostana i dogradnje sa sanitarnim čvorom (muški i ženski) povezan sa kapelom, blagovaonicom za goste, okolišem i terasom na garaži - kapela preko pasaža povezana sa župnim uredom, recepcijom i okolišem - kuhinja za goste - blagovaonica preko pasaža povezana sa samostanom i okolišem - kuhinja za goste i kuhinja samostana su neovisne, ali su za potrebe pripremanja povećanog broja obroka za goste povezane pasažom.
Ukupna korisna površina dogradnje je 754,51 m2 (podrum 338,70 m2 + kapela 132,00 m2+ kuhinja i blagovaonica 198,54 m2 + pasaž 85,27 m2).
Konstrukcija dogradnje: nosivi zidovi u suterenu i prizemlju od opekarskih blokova u kombinaciji sa armiranobetonskim zidovima debljine 20-25 cm, stropne armiranobetonske ploče, debljine 16 cm. 
Radovi su još uvijek u toku.
Suvenirnica na sjevernoj strani samostanske parcele je prizemni objekt pokriven drvenim krovištem, građen suvremenim materijalima (opeka, beton, staklo). 
U samostanskom dvorištu nalazi se nekoliko umjetničkih skulptura kao što su: Ramska majka, Diva Grabovčeva, Posljednja večera i Ramski križ. 
Ramska majka je u samostansko dvorište postavljena 1999. godine. Rad je skulptora Mile Blaževića. Izrađena je od bronce u visini od 250 cm. Ramska majka je predstavljena u tradicionalnoj nošnji ramskog kraja sa malim djetetom u naručju. Fra Ivan Šarčević o Ramskoj majci kaže: «Skulptura je uistinu velika, ne toliko da prikaže fizičku veličinu ramskih majki, koliko onu unutarnju snagu koju Blažević prenosi kroz oštre i nezgrapne konture nošnje od krpe na glavi do pregače i opanaka, da bi se sve smirilo u nježnom i odlučnom, zamišljenom i meditativnom licu, licu izdužena vrata i pravih crta, ali i licu zaustavljenu u molitvi, očiju zagledanih ispred sebe očekujući dolazak dragih, očekujući «Providan dan», dok se ispod njezinih ogromnih zaštitničkih dlanova tek malo pomalja sićušno dijete, privijeno uz grudi i ne znajući za neizvjesnost.» (Šarčević, 2003., 90.-91.)
Diva Grabovčeva, rad skulptora Kuzme Kovačića iz 1997. godine, jedna je od tri ramske žene, Gospe i Ramske majke. Diva je predstavljena u klečećem stavu, ruku grčevito prekriženih na trbuhu i glave, kao u vapaju, podignute prema nebu. Izrađena je od bronce.
Posljednja večera je također rad skulptora Kuzme Kovačića. Skulptura je izrađena od bronce, kružne kompozicije sa presjekom od 308 cm i visinom od 170 cm. Prve skice skulpture su nastale tokom 1998. godine. Modelirana je u glini i odlivena u gipsu tokom prve polovice 2000. godine. Lijevanje u bronci se odvijalo tokom druge polovice 2000. i početkom 2001. godine u Ljevaonici umjetnina Ujević u Zagrebu. Skulptura je izložena javnosti od 5. do 19. travnja 2001. godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu u okviru «Pasionske baštine 2001.», a trajno je postavljena 20. lipnja 2001. godine u vrtu Franjevačkog samostana Rama - Šćit.
Skulptura predstavlja poznatu scenu u kojoj pored Krista za stolom sjede apostoli. Na sredini stola je kruh.
«Dok se tijekom povijesti kršćanstva tema Posljednje večere stalno modificira, pa je u prvom planu sad jedan sad drugi detalj (Krist, Juda, oblik stola, izdaja, Euharistija, dijeljenje pričesti apostolima...), Kovačić se bori za mogućnost Posljednje večere kao modernog kipa, pa on sve tijekom povijesti isticane momente sintetizira u odgovor na svoje načelno pitanje. Njegova je Posljednja večera uopće dijalog s ranijim velikim ostvarenjima pri čemu on uvijek ostaje unutar svoga temeljnog problema.» (Jozić, 2001., 2.-10.; Schiller 1971., 89.; Walter C., 1982., 198.-199.)
Devedesetih godina 20. stoljeća, uz nastojanja gvardijana fra Živka Petričevića i vikara samostana fra Mije Džolana, te Bože Mišura, pokrenuta je inicijativa oko umjetničkog uređenja ramske crkve, samostana i dvorišta. Na istoj ideji, uz njih je radila i skupina intelektualaca, u to vrijeme vezana uz ogranak Matice Hrvatske, kao i mnogi drugi ljudi iz različitih sektora. Tako je, pored izgradnje novog samostana, nastala ideja da se žrtvama Drugog svjetskog rata postavi spomenik sjećanja i zahvale.(Šarčević, 2003., 80.) Za autora spomenika je odabran Mile Blažević koji je izradio Ramski križ, visine 4 m i 2 tone težine. Izliven je u Umjetničkoj ljevaonici Ujević u Zagrebu. Križ je u samostansko dvorište postavljen 1996. godine. 
Križ je postavljen na postament, stilizirani stećak, na kom su izvedeni motivi kola, plesa. 
Na prednjoj strani križa je predstavljen raspeti Isus. On je kao vijencem okružen apostolima. U lijevom kraku križa je predstavljen arhanđeo Mihailo, a u desnom Isusovo polaganje u grob.
Na drugoj strani križa je prikazan Isus kao posljednji sudac, u veličanstvenom stavu suca živih i mrtvih, uzdignute desne ruke, dok u lijevoj, na koljenu drži knjigu. Oko njega su predstavljeni simboli četvorice evanđelista, Matej - anđeo, Marko - lav, Luka - vol, Ivan - orao. (Šarčević, 2003., 86.; Glavan, 1993.)

3. Dosadašnja zakonska zaštita
 
«Franjevački samostan Šćit» u Prozoru (Rami) je uvršten na Privremenu listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, usvojenu na 15. sjednici Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika u prethodnom sazivu, održanoj 14. lipnja 2000. godine.

4. Istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi
 
Krov stare samostanske zgrade je počeo prokišnjavati, te je na zahtjev Konzervatorskog zavoda iz Mostara, 1965. godine, stari samostan pokriven drvenom šindrom. Posljednji put, šindra je na samostanu bila postavljena 1937. godine. (97) 
Franjevački samostan Šćit-Rama je naručio izradu Izvedbenog projekta za rekonstrukciju i sanaciju starog franjevačkog samostana na Šćitu. U februaru 2005. godine, firma «Plan» d.o.o. iz Prozora-Rame je uradila projekt, a odgovorni projektant je arhitekta Ante Tomić. 

5. Sadašnje stanje dobra 
 
Osim ostataka stare samostanske zgrade - objekt 1, koji se nalazi u ruševnom stanju i izložen je djelovanjima atmosferilija, dakle progresivnom propadanju, fizičko stanje ostalih objekata samostanske cjeline je dobro.

III. - ZAKLJUČAK 

Primjenjujući Kriterije za donošenje odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom ("Službeni glasnik BiH", broj 33/02 i 15/03), Povjerenstvo je donijelo odluku kao u dispozitivu. 
Odluka je utemeljena na sljedećim kriterijima:
A. Vremensko određenje 
(dobra nastala od prapovijesti do kraja 20. stoljeća) 
B. Povijesna vrijednost 
(veza građevine, cjeline ili područja sa povijesnom ličnošću ili značajnim događajem u povijesti) 
E. Simbolička vrijednost 
i. Ontološka vrijednost 
ii. Sakralna vrijednost 
iii. Tradicionalna vrijednost 
iv. Vezanost za rituale ili obrede 
v. Značaj za identitet skupine ljudi 
F. Ambijentalna vrijednost 
i. Odnos oblika prema ostalim dijelovima cjeline 
ii. Objekt ili skupina objekata je dio cjeline ili područja 
G. Izvornost 
iii. Namjena i upotreba 
vi. Duh i osjećanja 
vii. Drugi unutrašnji i vanjski činitelji 

Sastavni dio ove odluke su: 
- kopija katastarskog plana (kopija katastarskog plana, k.č. br. 5/15/1, k.o. Proslap, broj plana 19, razmjera 1:2500, izdata 30. studenog 2005. godine od strane Upravnog odjela za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Prozor-Rama),
- z.k. izvadak, posjedovni list, 
- fotodokumentacija,
- grafički prilozi,
- projekti:
o Tehnički elaborat za perspektivne radove na crkvi u Šćitu, Beograd, 1966. godina
o Nacrt glavnog oltara župne crkve u Šćitu, arhitekta Mladen Fučić, Zagreb, 27. travnja 1968. godine
o 1984. Projekt postojećeg stanja samostana u Šćitu, izradili: Predrag Krošnjar i studenti arhitekture Bojan Jovanović i Goran Tijanić, Sarajevo, srpanj 1984. godine 
o 1984. Idejno rješenje adaptacije i dogradnje Franjevačkog samostana na Šćitu, Sarajevo, prosinac 1984. godine
o 1985. Idejni projekt dogradnje i adaptacije Franjevačkog samostana na Šćitu, arhitekti Vinko Grabovac i R. Marković, Sarajevo, studeni 1985. godine
o 2005. Izvedbeni projekt za rekonstrukciju i sanaciju starog franjevačkog samostana na Šćitu; «Plan» d.o.o. iz Prozora-Rame, odgovorni projektant arhitekt Ante Tomić, veljača 2005. godine (projekt sadrži i snimke stanja objekta prije njegove devastacije)
o 2005. Tehnički snimak postojećeg stanja crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Šćitu, tlocrti prizemlja i galerije; mjerili i izradili: studentice arhitekture Nermina Katkić i Lejla Šabić, Sarajevo 

Korištena literatura
 
Tokom vođenja postupka proglašenja Kulturnog krajolika i područja - Franjevački samostan i Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Šćitu nacionalnim spomenikom, korištena je sljedeća literatura:

1971. Schiller G. Iconography of Christian art, London, 1971.

1882. Fra Vladić, Jeronim, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu ( Zagreb, 1882.), reprint izdanje, Zagreb, 1991.

1982. Walter Ch, Art and ritual of the Byzantine Church, London, 1982.

1980. Institut za arhitekturu, urbanizam i prostorno planiranje Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, Faza «B» - valorizacija prirodne i kulturno-historijske vrijednosti, Prostorni plan Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1980.

1984. Bogdanović, fra Marijan, Ljetopis kreševskog samostana (1765.-1817.), Sarajevo, 1984.

1984. Katalog, skupina autora, Stari franjevački samostani BiH, Sarajevo, 1984.

1990. Karamatić, dr. Marko - Nikić, dr. Andrija, Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine, Privredni vjesnik - Turistička propaganda, Zagreb, 1990.

1990. Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci I i II, Fototip izdanja iz 1912. godine, Svjetlost, Sarajevo, 1990. 

1993. Darko Glavan, Mile Blažević, Rami - zemlji preblizu ljepoti i stradanju, Zagreb, 1993. 

1997. Šahmanović, Sadžida, Bosna i Hercegovina u kartografskoj zbirci Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Bibliotekarstvo, sv. 42. (1997.), str. 97.-99., Sarajevo 

1998. Anić, Vladimir, Rječnik hrvatskog jezika, 3. prošireno izdanje, Zagreb, 1998.

1999. Izvedbeni projekt (adaptacija i dogradnja samostana), arhitekti Damir Derjanović i Emil Bersak, Zagreb, veljača 1999. godine

2001. Benedikt Kuripešić, Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530 ; [preveo sa njemačkog Đorđe Pejanović]. - Reprint izd. - Beograd: Čigoja štampa, 2001. (Sarajevo : Oslobođenje) Prijevod djela: Itinerarium, Wegrayss. Kun. May. potschaft gen.Constantinopel dem Türkischen Keiser Soleyman. Anno XXX-MDXXXI. Reprint izd.: Sarajevo : Svjetlost, 1950.

2001. Fra Vladić, Jeronim: Urežnjaci iz Rame (prvi put objavljeno u listu Vrhbosna u Sarajevu, 1920. i 1921.), Franjevački samostan Rama, Zagreb, 2001

2002. Fra Lucić, Ljubo, Rama kroz stoljeća (Izdavači: Franjevački samostan Rama-Šćit, Svjetlo riječi iz Sarajeva), Rama-Šćit, 2002.

2003. Baltić, Jako, Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni / Jako Baltić; priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum/ - Sarajevo, Zagreb, 2003.

2003. Benić, Bono, Ljetopis sutješkog samostana, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Ignacije Gavran. - Zagreb; Sarajevo :Synopsis, 2003. (biblioteka Iz Bosne Srebrene),

2003. Lašvanin Nikola, Ljetopis ; priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Ignacije Gavran. - Sarajevo ; Zagreb :Synopsis, 2003. (Čakovec : "Zrinski"). - (biblioteka Iz Bosne Srebrene)

2003. Ćiro Truhelka, Djevojački grob, Rama, 2003.

2003. Fra Anto Šarčević, Umjetnička djela crkve i franjevačkog samostana Rama - Šćit, Lijepo i sveto u susretu - Svetište Gospe ramske, 2003., 73.-115.

2005. Fra Topić, Mato, Ramske starine, izdavači: Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi-Sarajevo, 2005. 

Milan Bešlić, Graditelj forme, www. Rama.co.ba

________________________________________
(1) Rijeka se formirala od tri izvora: Rame, Buka i Krupića, te nekoliko manjih pritoka. Izgradnjom brane i stvaranjem vještačke akumulacije Jablaničkog jezera, 1945. godine, potopljen je donji tok rijeke Rame, a 1968. godine, izgradnjom brana u Kovačem Polju i stvaranjem vještačke akumulacije Ramskog jezera, potopljen je i gornji tok rijeke Rame i veliko područje gornjoramske kotline. 
(2) Rama se dijeli na Gornju i Donju Ramu. Prvu regionalnu kartu Bosne objavio je talijanski kartograf Giaccomo Cantelli da Vignola (Giacomo Cantelli da Vignola, Ill Regno delle Bossina, diuisso nelle sur Prouincie principali, 1:800.000, 55x50, Roma, 1689.) pod naslovom: "Il regno della Bosnia, diuso nelle sue Provincie principali, Bossina Inferiore, Bossina Superiore, Rama Superiore, Rama Inferiore, Sale Superiore, Sale Inferiore". U toj karti se spominju Gornja i Donja Rama. U Gornju Ramu spada gornjoramska kotlina, župe Šćit, Rumboci, Prozor i Uzdol, dok u Donju Ramu spadaju područja župa Gračac i Doljani. (Šahmanović, Sadžida, Bosna i Hercegovina u kartografskoj zbirci Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine, Bibliotekarstvo, sv. 42., str. 97.-99., Sarajevo, 1997.) 
(3) U drugoj polovici sedamdesetih godina 20. stoljeća, prilikom izgradnje akumulacijskog jezera, više stotina ramskih obitelji moralo se iseliti, što je župu brojčano umanjilo. Župu danas sačinjavaju sljedeća naselja: Šćit, Družnovići, Jaklići, Kozo, Maglice, Mluša, Orašac, Ploča, Podbor, Proslap, Ripci, Sopot, Tribiševo i Zlopolje.
(4) prema dostavljenoj kopiji katastarskog plana, k.o. Proslap, broj plana 19, razmjera 1:2500, izdatoj 30. studenog 2005. godine od strane Upravnog odjela za geodetske i imovinsko-pravne poslove Općine Prozor-Rama
(5) Papa Nikola IV. (MASCI, Jeronim, papa Nikola IV; Ascoli Piceno, ? - Rim, 4. travnja 1292.) prvi franjevac izabran za papu (1288.), naredio je 1291. godine provincijalu Sclavoniae (Hrvatske) "da u Bosnu pošalje dva franjevca uzorna života i dobro upućena u bogoslovlje i vješta u narodnom jeziku da trajno rade u tim krajevima kao "istražitelji krivovjerja". Ova se godina uzima kao početak djelovanja bosanskih franjevaca. (Jelenić, 1990., II. svezak, str. 686.)
(6) Prvo tursko osvajanje Rame vremenski je podudarno sa osvajanjem Bosne (1463.). Neposredno nakon njihovog pada, hercegovačka i ugarska vojska osvajaju i preuzimaju Prozor i Ramu, sve do ponovnog turskog osvajanja 1482. godine. Rama je pod turskom vlašću ostala četiri stoljeća.
(7) Vigilius Greiderer, Germania Franciscana, Innsbruck 1777./1778., str. 66.
(8) "Srebrenica, od koje se prozva pokrajina srebreno-bosanska, buduć u njoj glavni samostan bio onaj u Srebrenici, dočim se ona prozva hrvatsko-bosanska, pošto je imala svojih samostana i tamo i amo ležećih, Kampania ili Mačva, Soli, današnja Tuzla, Olovo, Sutjeska, Visoki, Fojnice, Kreševo, Rama, Konjic, Mostar, Ljubuški, Zaostrog i Makarska, ter pošto je Bosna sada imala svojih trinaest samostana, brez iakva prigovora ostade joj naslov pokrajine ili tako zvane vikarije, koji se poslije tri godine pretvori u naslov države." (fra Vladić, Jeronim, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Zagreb, 1882., reprint izdanje Zagreb, 1991., str. 33.)
(9) Osim prepisa sa nadgrobnog natpisa o kojem je pisao fra Martin Nedić (Glasnik biskupije Đakovačko Srijemske, 1880. godina, broj 21), relevantni su i podaci koje pruža Nekrologij i martirologij Reda zapisanih u hronikama franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, prema kojima se taj događaj datira sa 21. travnjem 1557. (Vladić, Jeronim, 1882., str. 36.-37.) 
(10) Preuzimajući navedeni podatak od ljetopisca Santovskog, imena fratara spominje fra Petar Bakula. (Petar Bakula, I Martirii della missione francesca osservatne in Ercegovina, 1862.)
(11) ".., nadpis, koga sada žalibože nije u životu, jerbo je ne pomnjom o. Andrije Glavadanovića pri građi župskog stana uništen, .." (Vladić, Jeronim, 1882., str. 38.)
Posmrtni ostaci ubijenih fratara pokopani su u zajedničkoj grobnici kod lijevih ulaznih vrata sadašnje crkve. (Fra Lucić, Ljubo: Rama kroz stoljeća, Rama-Šćit, 2002., str. 25.) Zajednička grobnica fratara, danas, nije vidno obilježena nadgrobnom pločom, niti je naznačen njezin položaj. (op. E. Softić) 
(12) Naime, djelovanje fra Andrije Glavadanovića veže se za period 1828.-1860. U Popisu svećenika koji su djelovali u Rami od 1700. do danas (Fra Lucić, Ljubo, Rama kroz stoljeća, Rama-Šćit, 2002., str. 60.-68.), ime fra Andrije se veže za 1828. godinu, a spominje se kao učesnik kapitula održanog 30. srpnja 1860. godine u fojničkom samostanu. (Baltić, Jako, Godišnjak od događaja crkvenih, svietskih i promine vrimena u Bosni / Jako Baltić, priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Andrija Zirdum/ - Sarajevo, Zagreb, 2003., str. 298. )
(13) Gonzaga, Francesco, De origine seraphicae religionis Franciscanae eiusque progressibus, de Regularis obseruanciae institutione, forma administrationis ac legibus, admirabilique eius propagatione. F. Francisci Gonzagae eiusdem religionis ministri generalis ... opus in quatuor partes diuisum. Earum quid unaquaeque contineat, sequens pagina indicabit. Romae, 1587. (Romae : ex typographia Dominici Basae, 1587.), str. 515.
(14) Jelenić, 1990., II. svezak, str. 127.-128.
(15) Fabianich Donato, Storia dei Frati Minori dai primordi della loro istituzione in Dalmazia e Bossina, vol. I., Zadar, 1864., str. 277.
(16) uzgor pril.etnol.reg. 1. naviše, nagore, prema gore 2. uspravno (postaviti ~) opr.: nizdol (Anić, Vladimir, Rječnik hrvatskog jezika, 3. prošireno izd., Zagreb, 1998., str. 1279.)
(17) Vladić, Jeronim, 1882., str. 38.
(18) U periodu 1618.-1625. godine Sveta Stolica je administraciju bosanskom biskupijom bila povjerila skradinskom biskupu. (Vladić, 1882., str. 40.)
(19) fra Lucić, 2002., str. 25.; Vladić, 1882., str. 38.-39.; fra Vladić Jeronim se poziva na izvor: Daniele Farlati, Illyricum Sacrum, Venedik, Vellimi IV, 1769., str. 195.
(20) generalness vizitator-on pohađa provinciju ispred uprave Reda prije kapitula da bi upoznao potrebe osoblja i Provincije i predsjedavao izboru novog starješinstva (Bogdanović, fra Marijan, Ljetopis kreševskog samostana (1765.-1817.), Rječnik nepoznath riječi , Sarajevo, 1984., str. 306.)
(21) Jedan od najviših ureda Katoličke crkve. Ovdje se misli na kongregaciju za misije zvanu " Sv. kongregacija za širenje vjere" (S. Congregatio de propaganda fide), prema tome, kraće: Propaganda. Benić i drugi to prevode: Sv. Skup. (Benić, Bono, Letopis sutješkog samostana, 2003., poglavlje: Rječnik nepoznatih riječi, str. 354.) 
(22) "Postao sam provincijal ove siromašne provincije; izabran sam općenito u miru i jedinstvu od svih poštovanih otaca, a bilo je zaključeno jedinstvo i mir između cijele provincije... Iz Rame 30. lipnja 1640. fra Martin porovincijal Bosne Srebreničke". Fra Lucić, 2002., str. 27. (izvor Mandić, Dominik, Franjevačka Bosna, Rim, 1968.)
(23) Kandijski rat (1645.-1669.); ratne operacije bile su uglavnom vođene između Mletačke republike i Osmanskog carstva.
(24) Vladić, 1882., str. 45.-46.
(25) Vladić, 1882., str. 47.-48. (preuzeto iz Arhiva sutješkog samostana)
(26) fra Vladić, Jeronim, Urežnjaci iz Rame (prvi put objavljeno u listu Vrhbosna u Sarajevu, 1920. i 1921.) Franjevački samostan Rama, Zagreb, 2001., str. 16.
(27) " 6 jaspri sačinjavalo je jednu paru, a 40 para 1 groš. Mletački je cekin u to doba vrijedio 482 jaspre, što znači da je ramski samostan tom prigodom morao platiti 165 mletačkih zlatnika globe." (Batinić, Mijo Vjenceslav, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka, II., Zagreb, 1883., str. 134.) 
(28) fra Lucić, 2002., str. 30. (preuzeto iz Lašvanin Nikola, Ljetopis, 2003., str. 269.)
(29) Vladić, 1882., str. 50. (preuzeto iz: Liber archivalis Proviae Smi. Redemptoris u Sinju. Mss.-Matas: Prvo izvješće itd. str. 14.)
(30) Vladić, 1882., str. 51.
(31) Vladić, 1882., str. 51.
(32) "...U zapisniku gvardiana ramskog samostana štono se čuva u sinjskom arkivu, već od godine 1667-1672. ne zna se, tko je bio gvardijanom. U onom izvadku Matasovu, što mi ga posla v.č. o. Stjepan Zlatović stoji zapisano: 1667. Gvardian ne zna se. 1669. N.N. 1672. Gvardian Ante Ilijić, koj se odreče, a nastupi Grga od Drežnice. Iz čega ovako nagađamo: Samostan je u Rami po drugi put morao izgoriti 1667. i pošto je poleg misli g. Matasa sprženo sve, što se je u crkvi nalazilo... ... Nam se ovo čini najvjerovatnije: jerbo da je ovaj požar bio 1670., nebi uprav govoreć, uzmav u obzir one okolnosti, bilo moguće tih sgrada kroz dvie godine, da bi se opet u njih moglo osoblje smjestiti..." (Vladić, 1882., str. 51.-53.)
(33) Vladić, 1882., str. 54. (poziva se na izvor Arkiv vjeroplodničin vol. II ad an. 1674. die 22/1.)
(34) "...ovdje je smješteno više nego studium i sam novicijat... od poznatih nam ove godine biše ovi: o. Grga Odričević, gvardian, o. Andrija Sovićanin, lector iliti profesor, o. Ivan Anić, učitelj novaka i profesor liepih umjetnosti." Vladić, 1882., str. 54.-55. (poziva se na izvor Arkiv vjeroplodničin vol. II ad an. 1674. die 22/1.) 
(35) Nikić, Andrija, Regesta Kongregacije De propaganda fide, u Nova et vetera, sv. 1.-2., Sarajevo, 1988., str. 239. 
(36) novak, novi učenik, član kakve zajednice i sl. (Anić, 1998., str. 637.)
(37) novicijat, razdoblje u kojem se priprema i iskušava onaj koji želi stupiti u crkveni red (Anić, 1998., str. 638.)
(38) Jelenić, Julijan, Kultura i bosanski franjevci I , Fototip izdanja iz 1912. godine, Svjetlost, Sarajevo, 1990. godine, str. 211.
(39) fra Lucić, 2002., str. 34.
(40) Provincijal Bosne Srebrene fra Franjo Ogramić (1658.-1661.)
(41) fra Lucić, 2002., str. 34.
(42) fra Nedić, Martin, Stanje redodržave Bosne Srebrene, Đakovo, 1884., str. 63.-64.
(43) Lašvanin Nikola, Ljetopis; priredio, latinske i talijanske dijelove preveo, uvod i bilješke napisao Ignacije Gavran, Sarajevo , Zagreb, Synopsis, 2003., (Čakovec , "Zrinski"), (biblioteka Iz Bosne Srebrene), str. 259.
(44) naredni kapitul je održan 1684. godine u franjevačkom samostanu u Kreševu (op. E. Softić)
(45) Dug je iznosio 1700 groša i nije bio u potpunosti isplaćen, a ramski fratri su odselili u Dalmaciju. Obavezu vraćanja duga preuzeo je franjevači samostan iz Fojnice. Godine 1724. isplatili su Kasumu i kamate u iznosu od 180.000 jaspri. Fojnički samostan morao je uz to još plaćati porez (džulus) na ruševine ramske crkve i samostana sve do 1836. godine. (Fra Lucić, 2002., str. 44.-46.) 
(46) Rat između Austrije i Turske (Bečki rat). Iz Bosne se iselio veliki broj katolika u krajeve oslobođene od turske vlasti (Slavonija, Dalmacija). Također su i franjevci prisilno napustili brojne samostane, koji su potom porušeni i zapaljeni: Modriču 1685. godine, Ramu, Srebrenicu i Olovo 1687. godine, Gradovrh i Visoko 1688. godine, Donju Tuzlu 1690. godine. Broj katolika sveden je na manje od dvadeset hiljada, s kojima je osalo tridesetak franjevaca. Iz Bosne i Hercegovine se iselilo, prema nekim procjenama, više od sto hiljada katolika. Tome je pridonio i pohod Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine. Karlovačkim mirom 1699. godine uređeno je da granica Bosne prema Austriji bude rijeka Sava, a prema Dalmaciji planina Dinara. Franjevačka provincija Bosna Srebrena se tada prostirala na području tri države. (Jelenić, 1990., II. svezak, str. 687.)
(47) Jelenić, 1990., I. svezak, str. 171.-174.
(48) lemozina (tal) novčani prilog što se skuplja za crkvu poslije mise, milodar (Anić, Vladimir, Rječnik hrvatskog jezika, 3. prošireno izd., Zagreb, 1998., str. 482.)
(49) fra Vladić, Jeronim, Urežnjaci iz Rame, 2001., str. 18.
(50) Prema izvještajima apostolskog vikara fra Pavla Dragićevića Kongregaciji za širenje vjere, 1744. godine u župi Rami bile su 83 kršćanske kuće s 857 duša.
(51) čuvale se u samostanskoj knjižnici i izgorjele u požaru 13. srpnja 1942. godine 
(52) svetac Male Gospojine
(53) Vladić, 1882., str. 91.
(54) Vladić, 1882., str. 91.
(55) fra Vladić, Jeronim, Urežnjaci iz Rame, 2001., str. 35. (preuzeto iz: Libar od kase manastira sv. Duha u Fojnici pag. 17.)
(56) Vladić, 1882., str. 98. (preuzeto iz: Libar od kase manastira sv. Duha u Fojnici pag. 17.)
(57) Fra Franjo se prilikom tih radova prehladio i umro na proljeće 1856. godine. (fra Vladić, Jeronim, 2001., str. 35.)
(58) Na starim fotografijama samostana, vidljivo je da je cijela fasada samostana bila ožbukana.
(59) fra Vladić, Jeronim: 2001., str. 35.-36.
(60) Ramska župa imala je 1813. godine 2.782 katolika, 1877. godine 3.102, a 1935. godine 5.138. Godine 1814., od kuge je u Rami oko 1.000 ljudi. Župa je 1991. godine brojala 3.500, a danas u njoj živi 3.193 župljana.
(61) Time su ramski franjevci prosvjetni rad izravno uključili u svoje dušobrižničko djelovanje.
Prilikom posjete fra Paška Vujice, vizitatura apostolskog u Bosni, samostanu Kraljeva Sutjeska, 5. ožujka 1868. godine, održan je skup franjevaca na kojem se, između ostalog, raspravljalo o reformi osnovnog školstva. Uz druge, brojne zaključke, zauzet je stav da se što prije izgrade školske zgrade u: Busovači, Brestovskom, Bučićima, Orašju, Ivanjskoj, Ljubunčiću, Rami, Neretvi-Pothumu, Osovi, Plehanu, Brodu, Derventi, Potočanima, Garevu, Vidovicama, Brčkom, Tuzli i Domaljevcu. (Jelenić, 1990., II. svezak, str. 333.-335.)
(62) .."On je odmah slijedeće godine 1864. dao spaliti dvije krečane o svom trošku, a župljani su kreč badava prenijeli, te je sasut u jedan rov ondje, gdje je sada kačara=pecara. Svakom bi prigodom pribavio po koje krupno drvo, gredu i slago na jedno mjesto, te dobro pokrio slamom, da ne trune, a kad ih je mnogo nabralo, od njih je onako neotesanih načinio jednu sudurmu, u koje je slago drugo brvno i grede, da ne kisnu i ne trunu. Slijedeće je godine u šljiviku na močvarnom mjestu iskopo dug, širok i dubok rov, prizidavši ga na mjesta po srijedi, da ne bi nabujala zemlja rastiskla duvarova, i u nj sasuo do 200 tovara kreča i pokrio ga zemljom i busjem, ko i onaj prijašnji. Još je raspitivo domaće majstore i zidare, gdje je najbolji kamen, te je iz svakog mu označenog mjesta dovuko po nekoliko komada za kušamu, i ostavio ga i ostavio ga kroz cijelu zimu neka kisne, i mrzne, da vidi, koji će najbolje odoljeti kiši i mrazu...." (fra Vladić, Jeronim, 2001., str. 41.)
(63) za vrijeme Abdul-Aziza, sultana Otomanskog carstva (1861.-1876.)
(64) fra Lucić, 2002., str. 84.
(65) "...Narod je najradosnije pomogo dovlačeć materijal i irgetujuć uz majstore, koje je narod plaćo ovako: općina Rumboci i Varvara 2 irgeta. Proslap i Kovačipolje 2. Orašac i Višnjani 2. Jaklići, Ripci, Lapsuni, Družinovići, Šlimac 2. Sopot, Podbor, Ploča, Mluša 2." (Vladić, Jeronim, 2001., str. 48.)
(66) "...koji su piščevom i onda podkonsula u Livnu g. Josipa Dragomanovića inicijativom izprošeni..." (Vladić, 1882., str. 103.-104.)
(67) (Vladić, Jeronim, 2001., str. 48.)
(68) -rezidencija- (gostinjac, hospicij) redovnička kuća koja nema status samostana (Benić, Bono, Letopis sutješkog samostana, 2003., poglavlje: Rječnik nepoznatih riječi, str. 358.)
Na kapitulu Bosanske provincije, održanom 2. kolovoza 1882. godine u fojničkom samostanu, general Reda Bernardin Romantino je, između ostalog, naredio da "...kao Krajina, tako Jajce i Rama, budu residentie independantes davši jim najbolje župe, ..." (Baltić, 2003., str. 424.-425. ) 
(69) "Na provincijskom kapitulu 1939. godine, Rama je, uz Sarajevo i Visoko, proglašena samostanom, a za prvog gvardijana imenovan je fra Anto Perković..." (fra Lucić, 2002., str. 102.)
(70) fra Lucić, 2002., str. 86.
(71) Franjo Holz je također izvodio radove dovršenja franjevačke crkve u Gorici (program je bio: izgraditi iznad postojećih nosača svodove od armiranog betona, prikladno popločati crkvu, izvesti zidne i stropne dekoracije i podići drugi, sjeverni zvonik) prema projektu Josipa Vancaša iz 1903. godine.
Također je, 1913. godine, prema nacrtima Franje Holza, izvedeno proširenje zgrade Franjevačke gimnazije u Visokom.
(72) fra Lucić, 2002., str. 100.-101.
(73) Bombu, težine 100 kg, su demontirali partizani, a njezino eksplozivno punjenje je upotrijebljeno za rušenje mostova na Neretvi. (fra Lucić, 2002., str. 135.; preuzeto iz: Ljubo j. Mihić, Bitka za ranjenike, Prozor, 1978., str. 316.)
(74) fra Lucić, 2002., str. 143.-144.
(75) fra Lucić, 2002., str. 152.
(76) fra Lucić, 2002., str. 162.-163.
(77) fra Lucić, 2002., str. 175.-178.
(78) Pod pojmom "katedralno" obično se podrazumijeva olovom uokvireno prozorsko okno, najčešće od bojenog stakla. 
(79) fra Lucić, 2002., str. 178.
(80) fra Lucić, 2002., str. 179.
(81) Projekt u Arhivu ramskog samostana. Projekt se odnosi na zgradu samostana sagrađenu 1913.-1930. godine.
(82) Na sačuvanim crtežima projekta nije potpisan projektant Idejnog rješenja. (op. E. Softić) 
(83) Tehnički elaborat za perspektivne radove na crkvi u Šćitu, Beograd, 1966. godina
(84) vrsta mekanog kamena
(85) Tekst fermana preveo Hazim Numanagić 2006. godine.
(86) "...Na molbu biskupa Šunjića dobije i Guča Gora oko 1860. stare orgulje iz crkve bečkog predgragja: Altlerchenfelda, te se je njima služila sve do iza zaposjednuća Bosne i Hercegovine, kada ih, dobivši nove, predade ramskoj crkvi. ..." (Jelenić, 1990., II. svezak, str. 586.) 
(87) Izrada prozora bi po kvadratnom metru stajala 130 000 dinara. (Lucić, 2002., 190.)
(88) Rođen je 1933. godine u Zagrebu, gdje je završio Akademiju likovnih umjetnosti. Od 1960. godine izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Radi kao redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarski odsjek.
(89) zvanični naziv Sinjske Gospe (Šarčević, 2003., 80.)
(90) Rođen u Hvaru 6. lipnja 1952. godine. Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, studij kiparstva, završava 1976. godine. Na Muranu učio rad u staklu. Staklene skulpture izrađuje tokom 1980. i 1982. godine. Priredio je tridesetak samostalnih izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu. Autor je više poznatih sakralnih djela, opticajnog i prigodnog zlatnog i srebrnog kovanog novca u Republici Hrvatskoj. Za svoja djela je nagrađen sa dvadesetak nacionalnih i međunarodnih nagrada i priznanja. Redovni je profesor kiparstva na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu.
(91) Diva - ikavicom iskazana riječ djeva, djevica, nezaobilazno je povezana sa Djevicom - Majkom od Milosti. (Šarčević, 2003., 98)
(92) Gospa Sinjska navodno vodi porijeklo iz Rame. Međutim, ramski fratri su je nakon poraza osmanske vojske pod Bečom prenijeli u Sinj 1687. godine, gdje su utemeljili svoj novi samostan. Prema predanju, fratri su tu sliku iznijeli iz crkve upravo kroz ta vrata, bježeći pred osmanskom vojskom. (Lucić, 2002., 36.-43.)
(93) Po legendi, na obroncima Vran planine prema Doljanima, nalazi se Kedžara i Divin grob. Arheolog Ćiro Truhelka je početkom 20. stoljeća ispitao ovaj grob i pronašao da je ondje pokopana djevojka, starosti 16 ili 17 godina. Sljedeći narodnu tradiciju, došao je do legende koju je pretočio u pripovijetku «Djevojački grob» i koju je objavio u Zagrebu. Knjiga je objavljena bez godine izdanja. Legenda govori o tragičnoj sudbini ramske kršćanske djevojke Dive Grabovčeve iz Brajinova Doca, iz zaseoka Zahuma. U djevojku se zaljubio Tahir-beg iz Vukovska i tražio ju je za ženu. Zbog toga su roditelji djevojku poslali u Vran planinu među čobane, ali ju je on našao, pokušao silovati i kad se ona branila, ubio ju je. Djevojka je pokopana na mjestu pogibije, a grob joj je obilježen križem. Kasnije je oko groba podignut kameni zid, grobljanska kapelica i zid oko groblja. Legendu je Truhelki ispričao Arslan-aga Zukić, prijatelj i kum obitelji Grabovaca, te osvetnik za njezinu smrt. Navodno, on je ubio Tahir-bega. U njenu spomen od tada žene obilaze to mjesto i mole se, a na grob se hodočasti prve nedjelje iza Petrova. (Lucić, 2002., 206.-207.; Truhelka, 2003.)
(94) Natpis je preuzet iz riječi fra Mije Džolana. (Šarčević, 2003., 95.)
(95) u prostoru ispod užeg-komunikacijskog trakta samostana nije izgrađen podrum (op. E. Softić)
(96) Mozaik se nalazi u crkvi u Podboru.
(97) fra Lucić, 2002., str. 184.